Mary Oliver: Nove i odabrane pjesme

Noćni Putnik

Prolazeći, mogao je biti bilo tko:
Lopov, trgovac,
Na putu u neku zabrinutu kuću.
Ali kad je stao na tvojim vratima
Ispod sobe u kojoj ležiš napol uspavana
Znaš da nije ma tko ―
Noćni je Putnik.

Naslanjaš ruke na prozor
I zuriš dolje. No sve što uspiješ vidjeti
Komadići su divljine prionule za nj ―
Grančice, glina i lišće,
Loza i cvat. Između njih
Osjećaš mu oči, i njegove ruke
Podižu nešto u zrak.

Ima za tebe dar, ali to nema ime.
Vjetreno je i vunasto.
Na mjesečini ga drži, a to pjeva
Kao novorođena zvijer,
Kao dijete na Božić,
Kao tvoje srce dok se ruši
U zeleni krevet ljubavi.
Uzimaš to, a on nestaje.

Cijelu noć ― i cijeli život, ako hoćeš ―
Gurkat će njuškicom tvoje lice, hladna nosa,
Kao maleni bijeli vuk;
Sklupčat će se u tvome dlanu
Kao tvrd plavi kamen;
Rastopit će se u hladan bazen
Koji će te, kad zaroniš,
Obavijati kao mahovinasta čeljust.
Kupka svjetlosti. Odgovor.


Grbavi kitovi

Posvuda oko nas je
ta zemlja
prvotne vatre,

Ti znaš što mislim.

Nebo, napokon, nigdje ne prestaje, pa nekad
mora držati
naša tijela
u svojim bogatim konjušnicama bez vremena, inače
bismo odletjeli.
*
Sa Stellwagena
i sa Capea,
grbavi kitovi se penju. Noseći svoje tone
obraslih školjki i radosti
iskakuju kroz vodu, natrag se guraju pod nju
kao djeca
u igri.
*
I pjevaju.
I to ne s razlogom
koji ti je nezamisliv.
*
Troje od njih
izranja na površinu pokraj brodskog pramca,
pa duboko
zaranja, goleme im prebrazdane repne peraje
izvrnute u zrak.

Čekamo, točno ne znajući
gdje će se zbiti; odjednom
udare kroz površinu, netko
zaviče od radosti i shvatiš
da si to ti dok izviru
gore, pa po prvi put vidiš
kako su ogromni, njihov proboj
i zaron, i opet proboj
kroz sjajni plavi cvat
raspolovljene vode i vidiš ih
na nevjerojatan
djelić trenutka na podlozi neba
neslične ničem što si ikad zamišljala ―
kao mit o petom jutru što galopira
iz tame lijući se
prema raju, u vrtnji; a onda
*
se ruše natrag pod te crne svile
i svi natrag padamo
u tu mokru vatru, ti
znaš što mislim.
*
Znam kapetana koji ih je vidio
kako se igraju s morskom travom i plivaju
usred zelena otočja, bacaju
skliske vlati u zrak.

Znam kita koji će prići brodu kad god
može i gurkati ga nježno uz pramac
svojom dugom perajom.

Znam nekoliko života vrijednih življenja.
*
Slušaj, što god pokušavala
činiti sa životom, ništa te neće nikad zaslijepiti
kao snovi tvog tijela,

njegov duh
što čezne letjeti dok smrtno teške kosti

zamahuju tamnom grivom i žure
natrag u polja svjetlucave vatre

gdje sve,
čak i veliki kit,
pulsira pjesmom.


More

Udar za
udarom
tijelo se sjeća tog života i oplakuje
izgubljene dijelove sebe ―
peraje, škrge
što se otvaraju kao cvijeće u
meso ― moje noge
se žele sklopiti i postati
jedan mišić, kunem se da znam
točno kakav je osjećaj imati
sive-plave ljuske
kojima obložen je
ostatak mene!
Rajski! Izvaliti se
u majčino krilo,
te kuće-sna
od soli i vježbanja,
kakva izljev
nostalgije preklinje
iz svake kosti! Koliko
čeznu odustati od dugog hodanja
kopnom, krhke
ljepote razumijevanja,
pa zaroniti
i jednostavno
opet postati plameno tijelo
slijepog osjećaja
glatkog kliznuća
u svijetla vlakna tijela mora,
nestalo
kao pobjeda u tom
postanku koji uvlači natrag, tom
gromoglasnom razmetnom plamu, tom
savršenom
početku i
vlastitom prestanku.

Samotna, bijela polja
Svaku noć
sova
s divljim majmunskim licem
zove kroz crne grane,
a miševi se smrznu
a zečevi drhte
u snježnim poljima —
a onda dug, dubok jaz tišine
kad ona prestane pjevati
i stupi u zrak.
Ne znam
koja je krajnja
svrha smrti, ali mislim
ovo: tko god sanja da drži svoj
život u šaci
godinu iza godine i tako do stotina,
nikada nije uzimao u obzir sovu —
kako dolazi, iscrpljena,
kroz snijeg,
kroz ledna stabla,
pokraj panjeva i povijuša, letom
iz hambara i crkvenih tornjeva,
skrećući amo-tamo
kroz mrežu svake prepreke —
neodvraćena ničim —
dok se iznova puni
crvenom i probavljivom radosti
pokošenom sa pustih, bijelih polja —
i kako u zoru,
kao da sve je svršeno
što mora biti, polja
bubre ružičastim svjetlom,
sova gasne
natrag u grane,
snijeg i dalje pada
savršena pahulja za pahuljom.


Priroda


Cijele noći
iz skliskih sjena i natrag u njih
sova je lovila,
zrna krvi

nisu se stigla osušiti na kukastom kljunu
prije nego što je glad opet sustigne
a ona se obori koseći
život nekog baršunastog bića što diše,

pa odlebdi
u svinute grane
stabala, što su svu noć
sisala

potonulu kišu i rasla,
a čekinjasti se život
širio kroz sve njihove grane,
dok su, jedna po jedna,

bacale bijeli mjesec u vis
na sporu njegovu putu
u drugo jutro
u kojem se ništa nova

nikad ne događa,
što je pravi dar prirode,
što je razlog
što je volimo.

Oprosti mi.
Satima sam pokušavala spavati
bez uspjeha:
nespokojna i divlja,

nisam se mogla skrasiti ni na čemu
ni poleći, ljubomorna
na stvari tame
i što slijede svoj sneni tok —

korijen i grane, okrvavljen kljun —
čak i vrisci iz hladnog lišća
bijahu kao crvene pjesme što se dignu i sjednu
na svoje pravo mjesto.


Možda


Mili Isus, izgovarajući
svoje sjetne ludosti,
ustao je u barci
a more je poleglo,

svileno i samilosno.
Pa su svi bili spašeni
te noći.
No znaš kako je

kad nešto
drukčije pređe
prag ― stričevi
zajedno mrmljaju,

žene odlaze,
mali brat počinje
oštriti nož.
Nitko ne zna što je to duša.

Dođe i ode
kao vjetar nad vodom ―
nekad danima
ne misliš na nju.

Možda, nakon propovijedi,
nakon što je nahranjeno mnoštvo,
jedno ili dvoje njih osjeti
kako je duša kliznula naprijed

poput tremora čista suncosjaja,
prije no što je iscrpljenost,
koja želi progutati sve,
uhvatila im kosti i ostavila ih

bijedne i pospane,
kao što su sad, zaboravljajući
kako je vjetar kidao jedra
prije nego što je on ustao i govorio mu ―
blag i svijetao i zahtjevan
kakav bijaše uvijek ―
tisuću puta strašniji
od ubilačkog mora.


Bijeli ćuk slijeće u polje i odlijeće

U spustu
iz smrznuta neba
sa svojim dubinama svjetla,
kao anđeo,
ili Buda s krilima,
bio je divan
i precizan,
udarajući snijeg i što god je tamo bilo
snagom koja ostavlja otisak
vrhova njegovih krila ―
pet stopa raspon ― pa grabežni
stisak njegovih nogu
i uvlačenje u sebe onoga što je trčalo
bijelim dolinama
snijega ―

a onda se podigao ljupko
i odletio nazad u smrznute močvare
da vreba ondje,
kao mali svjetionik,
u plavim sjenama ―
pa sam mislila:
možda smrt
nije mrak, napokon,
nego toliko svjetla
koje se omata oko nas ―
mekano kao perje ―
da smo odmah iscrpljeni
od gledanja i gledanja, te sklapamo oči,
ne bez udivljenja,
i puštamo da nas nosi
kao kroz prozirnost tinjca
k rijeci
što je bez najmanje točkice sjene ―
koja je samo svjetlo ― vrelo, aortno svjetlo ―
koje nas ispire, ispire
iz naših kostiju.


Posjetilac


Moj otac, na primjer,
koji je jednom bio mlad
i plavook,
vraća se
u najtamnijoj među noćima
do trijema i kuca,
divlje na vrata,
pa ako odgovorim
moram biti spremna
na njegovo voštano lice,
na njegovu donju usnu
nabreklu gorčinom.
I tako, zadugo,
nisam odgovarala,
nego sam na mahove spavala
između sati njegova kucanja.
Ali na koncu je došla noć
kad sam ustala iz svojih plahti
i oteturala niz hodnik.
Otvorila su se vrata

i znala sam da sam spašena
i mogla sam ga podnijeti,
jadnog i praznog,
s i najmanjim od svojih snova
smrznutim u nutrini,
i nestalom zlobom.
Pa sam ga pozdravila i pozvala
u kuću,
upalila lampu,
pogledala u njegove prazne oči
u kojima sam napokon
vidjela ono što dijete mora voljeti,
vidjela što je mogla učiniti ljubav da smo
voljeli na vrijeme.


Prevela: Vera Vujović

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: