Tena Lončarević: Njezina kosa

Dvaput sam joj vidjela kosu. Samo dva puta. Kroz mrenu skupljam iskidane komadiće prizora, opiru se mojim prstima. Nije ostalo puno toga, samo pokoji bljesak i  koja rečenica, bez čistog zvuka i bez uhvatljivog mirisa. Ali slika te kose ostaje.

Sjećam se jasno svog zaprepaštenja kad je skinula maramu preda mnom. Nalazim se na drvenom podu gusto žutog premaza, sjedim na rasklimanoj dasci i mrdam se lijevo-desno. Namjerno premještam svoju težinu s lijeve na desnu stranu ljuljajući dasku pod sobom. Cvili i pucka, uzbuđuje me to, pitam se mogu li je učiniti još klimavijom. Zamišljam da sam u čamcu na valovitoj pučini. Ona skida sivu maramu sitnog neodređenog uzorka, otkriva se ta vrišteći crvena kosa. Crno-bijela ona više nije crno-bijela. Ta kosa podsjeća na požar, na vatru koju se ne dotiče, koju treba gasiti, hitro gasiti. Ne sjećam se je li ju rasplela, pogled sam svrnula dolje i vratila se svojoj pučini.

Naša je vizura manjkava, okljaštrena, upoznajemo ljude samo u odnosu na ono što su nama, a ne tko su zaista. Onaj trenutak blizine, one iskrice u sekundi doticaja, jedino su što možemo obuhvatiti. I kad osoba umire, opraštamo se od onoga što je ona bila nama, a ne od onoga tko je bila.

Iskidani puzzle slaže se pred mojim očima otprilike ovako…

Baba – galami na čelu kuhinjskog stola – lavor!

Dlanove je položio na stol, širok je, njegova širina otima prostor. Sad će se brijati, znam to, isti se ritual ponavlja svake subote. On se brije u kuhinji, on viče i čeka da ona sve priredi, bijeli iskrzani lavor s toplom vodom, britvicu, sapun po kojem će kružiti okruglastom četkicom i tako napraviti nešto slično pjeni, frotirski ručnik koji mu stavlja preko ramena, ogledalo. Uvježbani je to igrokaz u kojem scene imaju svoj redoslijed, replike su kratke, odsječene, rekviziti i pozornica nepromjenjivi. On je nepomičan, čeka da mu ona sve priredi. Stojim iza njegovih leđa, gledam naramenicu bijele rebraste potkošulje i znam da trebam šutjeti. Zrak grebe zvuk prelaska britvice po koži. Ne volim kad je zove baba, ali neću ništa reći. Nikad neću ništa reći. U tom prostoru ima mjesta samo za njegovu širinu, samo za njegov glas.

Faljen Isus! – pozdravlja nas svaki prolaznik na širokoj seoskoj ulici.

Predvečerje je, uhvatila me pod ruku i zarobila laktom. Nisam više jako malena, ali još nemam njezinu visinu, ispravljam ramena ne bih li se doimala višom. Nosim crnu plisiranu suknju u kojoj ne znam hodati, osjećam se nezgrapno, svaki moj iskorak otkriva svježe rane na koljenima. Zaradila sam ih toga jutra jureći s komšijskom djecom niz nasip. Smijali su mi se kad sam pala i nisu mi pomogli očistiti kamenčiće iz rane. Peče me svaki dodir s rubom suknje. Njena je ruka mršava i koščata, baš kao i moja, ali odjeća joj ne strši neprirodno kao ovo što sam ja prisiljena nositi, nisam uvježbana u takvu ženskost. Njeno je oblačenje pravi mali ritual kojim umata krhko, ranjivo tijelo i daje mu sigurnost. U odjeću se sakriva, odjeća prekriva njeno ja, odijevanjem postaje jednaka svim ženama koje je okružuju. Uniforma snaše, kolektivni identitet pokornosti i služenja. Na čarape pridržane štrupandlama navlači bijeli unterak i oplečić, preko toga krila s čipkom koja će malko proviriti ispod aljine i tako donekle razbiti monotoniju tamnosmeđeg žerseja. Svaki je ukras na toj uniformi diskretan, sitan, reljefni print na materijalu, pokoja falta ispod grudi, čipka na kragni. Iako je ljeto, na glavi joj je krpa, a rukavi aljine dugački. Lijevu je podlakticu savila preko trbuha, na njoj nosi ponjavicu, a desnom rukom pridržava mene, svoju raspuštenu unuku.

Hodamo polako k crkvi. Njezina ruka je ta koja diktira moj korak, smiruje ga. Sviđa joj se kad pristojno pozdravljam ljude koje ne poznajem. Pozdravljam ih samo da bih je učinila sretnom. Je li sretna? To ne znam. Nikad se ne žali.

U crkvi je prohladno i pomalo mračno. Udahnem duboko i ulazim unutra. Opori miris tamjana miješa se s mirisom ustajale odjeće starica oko nas, miris je to neprozračenih života. Promatram šarena stakalca na visokim prozorima i slike križnog puta. Ustajanje, sjedanje, klečanje, mumljajući zvuk jednoglasnih molitava, niska jednolična frekvencija koja omamljuje i uspavljuje. Ona svako malo krajičkom oka provjeri sudjelujem li u obredu. Radim sve što i ostali. Zadovoljna je.

To je moj žeton za slobodu. Nedjeljna misa i večernja molitva, valuta za kupovanje sati provedenih u neobuzdanoj trci. Stabla, kanali, tavani, njive i rijeka prostor su moga bivanja. Smije se glasno kad se vratim navečer, trpam sendvič u sebe i prepričavam što smo sve radili vani. Čini mi se da posebno uživa kad spomenem nešto zločesto, ukradeni klip kukuruza ili skakanje po tuđem sjeniku, čini mi se kako joj tada oko malo sijevne nekom radošću, odobravanjem, ali možda se varam. Sigurno mi se samo čini.

Ona rijetko govori o svojoj mladosti. Ili ja nemam strpljenja slušati. Spomene mi usput koji detalj, kad me vidi s knjigom u ruci, recimo, sjeti se kako se morala skrivati od oca i majke da bi čitala „Gričku vješticu“. Zagorka kvari mlade , tako je rekao župnik na misi. Nastavci tog romana kolali su ilegalno spavaćim sobama seoskih djevojaka i bili tajna koja ih je ujedinjavala.

Nekoliko godina nakon opijanja Zagorkinom romansiranom gotikom, moja je baka otpočela ciklus rađanja. Sumnjam da je djed bio romantičan junak kakvog je čekala. U prvih četrnaest godina rodila mu je ukupno sedmero djece. Njeno se bivanje premjestilo u prostor kuće. U kući je rađala djecu, krupnu, teško rodivu, u kući im je brisala balave nosove i šivala robu na staroj Singerici, u kući ih je hranila i ispraćala u škole i čekala da jednom bude ponosna na njihove živote. U kući je najstarije muško i najmlađe žensko dijete posljednji put poljubila u njihova zauvijek ledena čela. U kući je čekala djeda da se vrati, s posla, iz lova, iz krčme, od drugih žena, od njihovih aljina i njihovih plodnih utroba. U kući je šutjela o sebi, sklanjala se da bi oslobodila prostor za njih, za sve njih.

U kući  je zvana babom i prije no što je njeno tijelo dosušilo do tog imena.

Sama sam u djedovoj i bakinoj sobi. U staklo vitrine utaknute su žućkaste fotografije njihove djece uhvaćene u neodređenom trenutku djetinjstva. Ne razlikujem jasno tko je tko, svi su jednaki, koščatih koljena, svjetlokosi i ošišani na lonac. Njihovo djetinjstvo ima žućkastu patinu i ništa mi ne znači. Iza stakla su razne tkanine, plahte i stolnjaci, zavirujem radije u ladicu bakinog natkaslića, znam da to ne smijem raditi. Izvlačim ladicu polako, od teškog je orahovog drveta i opire se, kad je konačno izvučem, pred mojim se očima otkriva bakino tajno blago. Srce mi brže kuca, izvlačim malene kutije,  čitam natpise na njima, razmotavam dugačke tanke papire s uputama. Svaka je kutija dopola prazna, umjesto nakita, moja se baka kiti tabletama, ona tako stišava sebe. Tablete protiv boli, tablete protiv nespavanja, tablete protiv tuge, tablete protiv ljutnje. Tablete protiv života, njenog života. Brzo ih vraćam natrag i guram ladicu, teška tišina pada na praznu sobu, osjetim je kao sloj prašine.

Iznad bračnog kreveta vise dvije slike u dva debela drvena okvira. Na jednoj dugokosi Isus probodenih šaka pruža svoje srce, ono me oblikom podsjeća na jabuku koja gori. Druga slika prikazuje Mariju, i njeno je srce goruća jabuka. Isus i njegova majka izgledom su vršnjaci, njihova su srca izvan tijela pa ih ne bole.

Spavaća soba moje bake i djeda pretvorena je u mrtvačnicu. Rolete su spuštene, namještaj iznesen, u sredini leži ona, ali ne više u svom krevetu od debela orahova drveta. Teško mi je zakoračiti unutra, soba je puna ljudi, njezina djeca, unuci, ostavština patnje, njihovi su jauci membrana koja je zaklanja. Drugi put vidim njezinu kosu, ustuknem, nije više crvena, požar je u potpunosti ugašen.

Baka u smrti nema maramu, ali sada je zauvijek crno-bijela.

Poželim pobjeći nekamo, na neku pučinu.


Manje poznate riječi:

*štrumpandle – gumice kojima su se pridržavale čarape na natkoljenicama

* unterak – podsuknja

* oplečić – košulja

* krila – gornja podsuknja

* aljina – suknja i bluza od istog materijala, gornji dio odjeće snaše

* krpa – marama

* ponjavica – deka/prekrivač malih dimenzija, na njoj se kleči pod misom

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s