Marija Dragnić

ZATVARANJE FRIZERAJA

Jednom sam raščešljala lutki kosu
zbog čega je nepovratno
izgubila svoj prvobitni sjaj.

Rekli su da će se to desiti:
ali, morala sam da provjerim.

Živjeli smo tada u studenskom domu
i imali goste na ručku.
Majka me je pogledala prijekorno.
Otac utješiteljski.

Zbog toga ću mu godinama
biti naklonjena
prilikom njihovih sukoba
posle kojih su sva naša srca
ličila na glave lutaka
provučene ispod češlja.

Male frizere i danas prepoznam
na svom i tuđim licima.
Razumijem ih, ponekad utješim.
Samo, više im ne držim stranu.

DJEČACI KOJE NISAM LJUBILA

Kažu da sam hladna, zatvorena
i da mnogo intelektualiziram.
Ja ih razumijem.

Pa i onog što sam ga čekala
četiri godine.
On je najžustrije osudio
moju rezervisanost,
toliko se potresao
da se posle par nedelja
od mog prvog ne
oženio.

Sad piše samo jednom godišnje,
da me podsjeti na moju hladnoću.
Obično zimi, kad sve mrzne,
kao i moje srce,
što svo zadrhti
u nedostatku topline.
Dijete mu je lijepo kao i on.

Dječaci koje nisam ljubila
još uvijek su djeca:
mada svoju djecu već imaju,
mada svoju djecu već žele,
srećniju nego što su oni bili,
srećnu kakvi bih voljela da su.

Ja u sreću ne vjerujem.
U meni raste nešto važnije,
uvijek sam vjerovala,
u meni raste nešto veliko,
od svega veće,
što nije moje,
ali umijem da ga dam.
I dječacima koje nisam ljubila.
Oni misle da je to tuga.
Ja ih razumijem.

Zato te molim da išetaš iz ove pjesme
na sunce.

Čekaj me na uglu kod pekare,
kupićemo baget.
Neću ti reći ništa bitno,
neću ništa velelepno da ponudim.
Prvo ću pretpostaviti da znaš na šta mislim,
priznajem.
Onda ću vratiti loptu nisko,
preko ulice,
nazad ka klincu iz parka.
Dobaciću nešto duhovito.
Sačekaćeš sa mnom zeleno,
neimpresioniran, mada nasmiješen,
i strpljiv.

Nasmijaćemo se još dva-tri puta
trotoarom
do tvog stana.
Tamo ćemo podijeliti pecivo.
Možda kad već bude hladno.
Za razliku od tvoje duše, srećo.

TOPLU KAFU, TAKVU PJESMU,
HLADNU POSTELJINU

Znam da čitaš ove pjesme
i povremeno se namrštiš.
Sviđa mi se kako ti se obrve skupljaju
nad mjestima preloma
mojih stihova,
kako kroz tu klisuru
na čelu
probija svjetlost,
kao nož što ulazi u moju
zamišljenu rođendansku tortu,
ti u mene.
Nisam morala to da kažem,
ali u ovo ljetnje jutro punim
trideset i jednu,
trista trideset i jednu
godinu,
i sve su moje želje vrlo jednostavne,
izuzetne.

ANGAŽOVANA POEZIJA

trenutno skuplja naše smeće,

miri se s prirodom,

s ljudskom – ne.

HEMINGVEJA SVAKO RAZUMIJE

„You are not Albanian, are you?“
pita me mladić iz Nigerije;
ne mogu jesti sama pizzu
i uživati disciplinu svoje jedno-pivo joge
ako sam rođena ovdje,
trebalo bi da sam i full sređena,
u ogromnoj auri parfema,
i da ostavim muža sportistu
nakon prve povrede –
kao što se desilo njegovom prijatelju.
Dok odlazi s mojom cigaretom,
posmatram šarmantne pokrete
abonosnih ruku,
i podsjeti me na mangupa
zbog kog sam u nikšićkoj gimnaziji
plakala pred njegovom djevojkom.
Liči i na jednog ljepuškastog Francuza,
što se prvo bavio door-to-door prodajom,
a onda je postao pokeraš, i veliki filozof
ulice.

„You look just like an Albanian girl,“
kaže mi mladi Klaidi,
na jazz koncertu povodom rođendana
velikog Hemingveja.
U svakom od naših gradova pila sam
u kafiću koji nosi njegovo ime –
Tirana, Podgorica, Beograd,
i svi liče sve više, raspadaju se vrlo slično.
„Faleminderit“, odgovorim,
i spuštam dlan na srce,
kako sam ovdje naučila.
Armando dodaje: to je arapski običaj,
i, „Yeah, you could be Albanian.“
„Of course, we are all the same“, kažem,
„Same shit everywhere“, Dario pomaže,
i smijemo se opštoj i balkanskoj propasti,
smijemo se nama u svemu tome,
aplaudiramo (jedino) muzičarima.
Ja ću reći još nešto o narodnim igrama,
prije nego Klaidi sasvim ozbiljno izgovori:
„You look like an atheist, as well.“
Oko ponoći,
vrijeme je za policijske patrole,
poslednje gutljaje piva, i priču o religiji.
Jednom sam na takvo pitanje odgovorila,
sada samo želim umirujuću pjesmu.
„Gëzuar“, digla sam čašu, i pomislila:
pisaću o ovome,
sa dosta riječi na engleskom,
pomenuću pizzu, jogu,
i poeziji neprimjerene riječi,
pomenuću „1984.“ i kako se svijest sužava
ograničavanjem vokabulara,
i da nećemo znati šta je mir
dok ne budemo razumjeli jezik naših susjeda
bez prevodioca,
kao što nam je večeras bio jasan govor
američke ambasadorke
koja je otvorila koncert u čast Hemingveja,
na Politehničkom univerzitetu u Tirani.

„Why do I look like an atheist?“
upitala sam pred kretanje, ipak.
Klaidi se dobroćudno smješka,
još pomalo pleše dok priča:
„Sometimes you’re with us, sometimes you’re not,
you just came here to find out something about yourself.“

„People do understand us“,
rekao mi je Arian ranije tog dana, misleći na pjesnike.
Želio je da ga razuvjerim,
tako mi se učinilo.

NE BAVIM SE MAGIJOM

Sva djeca pod maskama, i svi ljudi.
Kad skineš masku, zaboravim kako se zoveš.
prijatelj priča o čarobnjaku
koji je otjerao strašnog zmaja
nazvavši ga pravim imenom.
Otvaram onlajn novine,
nad prstom ka istaknutim licima šapućem:
sveštenik, preduzetnik, političar;
zmajevi ostaju.

Kad smo kod čaranja – on
kaže kako vlada inflacija zagrljaja,
izašli su iz porodica pa jure kome stignu.
gazda kafane u kojoj sjedimo ilegalno,
kao u vrijeme prohibicije,
slaže se:
„To su klinci vidjeli u američkim filmovima,
da se zagrle u znak pozdrava.“
negodujem: „Nije baš tako, dječaci.“
Zmajevi ostanu.

Zagrljaj te danas može i ubiti,
Zato ga čuvam za najvoljenije.
Za one koje često nazovem nadimkom.
Odvrate – „Majo“, „kumice“, „sister“,
kažu mi: „sine“.
Оko nas lete, lete zmajevi.

Јa ih posmatram,
sa sve većim mirom.


Fotografija: Dušan Mičeta

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: