Nataša Govedić, Zlice i vilice

proleteri svih zemalja ujedinite se

Tko da se ujedini? S kime? Sjedi lijepo krupna i sitna buržoazija i jednako ne zna što bi sa sobom. Dosađuje se ispred skupljih ili jeftinijih plazmi. Ujedinjuje, doduše, tehnologija kojom se razmjenjuju slike kućnih i seksualnih ljubimaca. Sve same sobe s pogledom na snomorje. I bolnice pune proletera. Komunisti se pri tom uporno pretvaraju da imaju internacionalnu dirigentsku palicu za promjenu ljudskih žudnji. Kapitalisti, majku im, zbilja nemaju iluzija: uzima tko prvi uzmogne. U mom političkom pokretu puno je ako prva dva susjeda nisu posvađana, makar je jedan bez posla, a drugi mrzi svoj posao. Ako jednom godišnje dijele roštilj na ulazu. Samo to. I pozdravljaju se. Zato sam i dalje komunalac. Zato obojici krajem prosinca poklanjam knjige. Ne one s masovnih sniženja. Birane naslove.


baci dobro niz vodu, naći ćeš ga uz vodu

staričica europa već bi to mogla znati

o svojim izbjeglicama

koliko god bodljikave žice razmatala

voda će proći


          ajde reci što je STVARNO STVARNO strašno

sjedeći kraj visoke jelke čije se tjeme

struže s bijelim prostranstvom plafona

okićene krupnim glinenim zvonima

fine ručne izrade

moj prijatelj kaže

da je stvarno poražen

i jednostavno više

nije u stanju vjerovati

u temeljnu održivost

možda ni u elementarno

postojanje

dobra

“zlo je toliko profitnije,

bolje umreženo i otporno

na pravne mehanizme“,

          tako se izrazio

moja kći ga ispravlja

“pazi“, veli ona

“zapravo govoriš

o vremenu

jer ono što je dobro

uvijek zahtijeva

trajanje i ustrajanje“

trajanje

i ustrajanje

ponovila mu je

strpljivo.


           “pjesmice“

tako o poeziji govore oni koji se srame

svoje potrebe da ih glasno lizne

njen dugački, hrapavi jezik

pun ljepljivog soka

mlječikom svega što izbija

i da se odjednom iz divova

pretvore u golobrade ptiće

čiji razjapljeni kljunovi traže riječi

nespretno i ispočetka

piu piu piu piu piu piiiiiiiiiiiiiiiiii

temeljno ljudsko pravo

na hranu i cvrkutanje


brujno stanje

Natpis na kamionu za smeće:

Osobne promjene vode do uspjeha.

          Natpis na supermarketu:

Mi smo tu za vas.

          Natpis na školi:

Blagoslovit ćemo i sportsku dvoranu i knjižnicu.

Natpis na Zrću:

Seks i pizza ne mogu dojaditi.

Natpis na vratima ubožnice:

U ustima bezbožnikovim prut je oholosti.

Natpis na Trgu revolucije:

Koga briga?

Natpis ispod željezničkog nadvožnjaka:

          Nađi način.

          To sam sve marljivo prepisala

          Iz stvarnog svijeta.


zavodnička

na dah

na liz

na kap

na griz

na stenj

na squeeze

na srh

na vrh


zašto sigurno neću napraviti seppuku

u maloj proznoj crtici zaboravljene zbirke

Vesna Parun kaže da možemo, zbilja smo u stanju

biti bez svega, osim bez neba

usput to zabilježi

kao da popisu od litre vode, kile zemlje

i vatre koja se lukavo mjeri živom

priznaje glavni element

vazduh

 sav duh

 sveduh

u to se nož ne zariva


Dionizova kuća

kod mene nema zidnjaka

a bome ni zidova

lavovi se rastežu

zmije pjevaju To be young, gifted and black

ježevi programiraju i proniču

sokolice kiropraktički fiksiraju

kiteronski čopori vukova

trgaju prikaze

i hrastovi stari dvije tisuće godina

DOBRODOŠLI

u kazalište

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s