proleteri svih zemalja ujedinite se
Tko da se ujedini? S kime? Sjedi lijepo krupna i sitna buržoazija i jednako ne zna što bi sa sobom. Dosađuje se ispred skupljih ili jeftinijih plazmi. Ujedinjuje, doduše, tehnologija kojom se razmjenjuju slike kućnih i seksualnih ljubimaca. Sve same sobe s pogledom na snomorje. I bolnice pune proletera. Komunisti se pri tom uporno pretvaraju da imaju internacionalnu dirigentsku palicu za promjenu ljudskih žudnji. Kapitalisti, majku im, zbilja nemaju iluzija: uzima tko prvi uzmogne. U mom političkom pokretu puno je ako prva dva susjeda nisu posvađana, makar je jedan bez posla, a drugi mrzi svoj posao. Ako jednom godišnje dijele roštilj na ulazu. Samo to. I pozdravljaju se. Zato sam i dalje komunalac. Zato obojici krajem prosinca poklanjam knjige. Ne one s masovnih sniženja. Birane naslove.
baci dobro niz vodu, naći ćeš ga uz vodu
staričica europa već bi to mogla znati
o svojim izbjeglicama
koliko god bodljikave žice razmatala
voda će proći
ajde reci što je STVARNO STVARNO strašno
sjedeći kraj visoke jelke čije se tjeme
struže s bijelim prostranstvom plafona
okićene krupnim glinenim zvonima
fine ručne izrade
moj prijatelj kaže
da je stvarno poražen
i jednostavno više
nije u stanju vjerovati
u temeljnu održivost
možda ni u elementarno
postojanje
dobra
“zlo je toliko profitnije,
bolje umreženo i otporno
na pravne mehanizme“,
tako se izrazio
moja kći ga ispravlja
“pazi“, veli ona
“zapravo govoriš
o vremenu
jer ono što je dobro
uvijek zahtijeva
trajanje i ustrajanje“
trajanje
i ustrajanje
ponovila mu je
strpljivo.
“pjesmice“
tako o poeziji govore oni koji se srame
svoje potrebe da ih glasno lizne
njen dugački, hrapavi jezik
pun ljepljivog soka
mlječikom svega što izbija
i da se odjednom iz divova
pretvore u golobrade ptiće
čiji razjapljeni kljunovi traže riječi
nespretno i ispočetka
piu piu piu piu piu piiiiiiiiiiiiiiiiii
temeljno ljudsko pravo
na hranu i cvrkutanje
brujno stanje
Natpis na kamionu za smeće:
Osobne promjene vode do uspjeha.
Natpis na supermarketu:
Mi smo tu za vas.
Natpis na školi:
Blagoslovit ćemo i sportsku dvoranu i knjižnicu.
Natpis na Zrću:
Seks i pizza ne mogu dojaditi.
Natpis na vratima ubožnice:
U ustima bezbožnikovim prut je oholosti.
Natpis na Trgu revolucije:
Koga briga?
Natpis ispod željezničkog nadvožnjaka:
Nađi način.
To sam sve marljivo prepisala
Iz stvarnog svijeta.
zavodnička
na dah
na liz
na kap
na griz
na stenj
na squeeze
na srh
na vrh
zašto sigurno neću napraviti seppuku
u maloj proznoj crtici zaboravljene zbirke
Vesna Parun kaže da možemo, zbilja smo u stanju
biti bez svega, osim bez neba
usput to zabilježi
kao da popisu od litre vode, kile zemlje
i vatre koja se lukavo mjeri živom
priznaje glavni element
vazduh
sav duh
sveduh
u to se nož ne zariva
Dionizova kuća
kod mene nema zidnjaka
a bome ni zidova
lavovi se rastežu
zmije pjevaju To be young, gifted and black
ježevi programiraju i proniču
sokolice kiropraktički fiksiraju
kiteronski čopori vukova
trgaju prikaze
i hrastovi stari dvije tisuće godina
DOBRODOŠLI
u kazalište
Monika Herceg 
Leave a Reply