Marijana Radmilović: Prazna kolica

„Upomoć!“- zapomagala je Maja s djetetom u naručju, činilo joj se da njezini vapaji odzvanjaju cijelim naseljem, a jedva ih je istisnula iz sebe. Pokušavala je povratiti dah, u plućima ju je zapekao oštri zimski zrak, shvatila je da stoji bosa na hladnom betonu i da na rukama drži usnulog sina kojeg nije stigla ničim zaogrnuti, pa se istoga trena okrenula natrag. Penjala se stubama sa srcem u grlu, ukočena od hladnoće i straha, kad je začula kako su negdje silovito zalupila vrata, a zatim prepoznala Goranove korake. Preskakao je stube i začas se pred njom stvorio u mraku, disao je glasno, na trenutak je samo zastao u nijemom grču, stisnutih zuba, pun neiskaljenoga bijesa, a onda ju je snažno udario šakom po glavi i odjurio ni ne osvrnuvši se. Zateturala je, pred očima su joj zaplesale iskrice, izgubila je ravnotežu i kriknula u strahu da će se stropoštati niz stubište s djetetom na rukama. Ali baš je sinova težina prevagnula, probudio se od majčina krika i prodorno zaplakao pa ga je snažno privila uz sebe; dva tijela stopljena u jedno pojurila su naprijed, u toplinu stana.

Odahnula je kada je vidjela da je sve na svome mjestu i tek se, nakon što je nahranila Marka, okupala ga i ušuškala u bezbrižni, blaženi san jednogodišnjaka, sjetila provjeriti je li uopće zaključala vrata. Da, navukla je zasun, instinktivno, ali ključa nema u bravi. Sve je pretražila. Nedavno je opet mijenjala bravu, duplikat ključa spremila u kuhinjski ormarić, ali tamo ga sada nije bilo. Nije se usudila izići iz stana, sići stubištem do ulaza, potražiti ključ; ta je nada samo nakratko zaiskrila, zapravo joj je već bilo sasvim jasno da ga je Goran opet uzeo.

Što ga je ovaj put toliko razbjesnilo? Bilo je dana kada bi samo obezglavljeno dojurio i tražio novac, Marka ne bi ni pogledao. Sklanjala se od njegovog praznog, staklastog pogleda i davala mu novac bez puno razmišljanja. Znali su proći tjedni da se uopće ne pojavi, nije se obazirao na dogovore i na vrijeme koje je trebao provesti s Markom, a onda bi zaredali dani kad bi ih gotovo opsesivno obilazio, bio bi pažljiv, nježan, igrao se s Markom, presvlačio ga, čitao mu, uspavljivao ga… Cijelo bi vrijeme osjećala njegove oči na sebi i gorjela od pomiješanih osjećaja s kojima se jedva uspijevala nositi, gorjela od stida i straha skrivajući njegove posjete od svih. Rodbini i prijateljima više ga nije smjela ni spomenuti.

Nedavno je išla mijenjati prezime, sigurno je to, dosjetila se. Htjela je sa sebe zbaciti taj teret, to pogrešno imenovanje koje joj je naleglo na život kao oblak pun teškog, zagađenog zraka što joj  zastire pogled i ne da joj disati. Željela se ponovno vratiti sebi, konačno se prepoznati, nadala se da će to biti njezin mali, intimni početak, barem nagovještaj razvedravanja.

Neljubazna ju je službenica uporno i pretjerano oslovljavala tim mrskim prezimenom, tutnula joj je neke papire u ruke i ničim izazvana s visine odbrusila: „Djetetovo prezime ne možete mijenjati bez očeve suglasnosti. Valjda to znate.“  Uhvatila je ženin pogled, na trenutak tamo nisu bile oči nego transparent na kojem je vrištećim slovima pisalo poslije jebanja nema kajanja.

Jedva se odlučila na taj korak, dovukla se stisnutoga želuca, s mučninom koja je nadolazila u snažnim valovima; željela se vratiti na svoje staro prezime, zgužvati i baciti taj bešćutni list papira koji joj se rugao u lice i nije joj dao da se pokrene s mjesta, ali boljela ju je pomisao da će se prezivati drukčije od Marka i osjećala je krivicu kao da presijeca neku nevidljivu vrpcu između njih, možda i važniju od pupčane.  

Još se više skupivši u sebe, sjela je na otrcanu drvenu klupu u hodniku i savjesno, s grozničavom tremom ispunila formular. Jedva je čekala da izjuri iz te hladne, negostoljubive zgrade. Osjećala je kako su se zidovi nagnuli, stisnuli oko nje, kako je guše, u ušima joj bubnja, na mučninu se nadovezuje vrtoglavica. Ne opet taj napad panike, taj osjećaj srama, kao da sjedi gola pred neumoljivom porotom koja je gleda očima njezinih roditelja, sestrinim očima dok joj uporno ponavlja: „što sam ti govorila!“ Očima kolega s posla, očima Goranovih roditelja, Markovim očima… „Kriva si, kriva si!“- skandiraju složno svi. „Poslije jebanja nema kajanja. Gadno si zasrala, glupa kravo!“ Usne joj drhte, shvaća da mrmlja nešto nerazgovijetno, ali dovoljno glasno da je svi pogledavaju kao da imaju posla s luđakinjom.

Sigurno ga je to razjarilo. Živio je u svom svijetu, u međuvremenu iščekivanja kako će jednom shvatiti koliko je pogriješila: „Čekam, strpljiv sam, imam ja strpljenja, ni ne znaš koliko. Za Marka mogu sve.“- nerazgovijetno se i beskonačno cijedilo iz njega dok bi mu se glava rušila u trzajima pa se činilo da iz jednoga sna pada u drugi, sve dublji, sve duži san. Maju je od napetosti hvatala mučnina, panično je osluškivala zvukove sa stubišta, samo da baš sada netko ne naiđe.

„Ne govorim zbog sebe, zbog djeteta, Majo, zbog djeteta. Razmisli, ne budi sebična.“ – ponavljao je u onim rijetkim trenucima kada se činilo da mogu razgovarati, truditi se, držati stvari pod kontrolom.

Zbog djeteta, zbog djeteta…tupo je svrdlalo duboko u njoj. Zbog djeteta je strepila kada bi dolazio u dane koji mu nisu pripadali. Zbog djeteta je gasila sva svjetla da se izvana čini kako u stanu nema nikoga. Zbog djeteta je isključivala telefon. Zbog djeteta je lagala svima, najviše sebi. Zbog djeteta se prepuštala njegovim milovanjima.

„Samo trebaš pokušati. To je radna komuna, ne briju na vjeru, ne istjeruju sotonu.“- Maja je pažljivo odabirala intonaciju i namještala smiješak. Činilo joj se da njezine riječi teku bez prekida još otkad je ostala trudna, da nose sa sobom svu težinu i blato njihova odnosa. Činilo joj se da se mogu isprati, samo se ona mora uporno smješkati i ne odustajati. Zbog djeteta.

„Rekao sam ti da sam prestao! Čovječe! Samo mi je iskrsnuo taj posao preko vikenda, lova je dobra. Koji ti je? Prije ti to nije smetalo.“- znao je s njom. I uvijek se povlačila.

Na sudu je Marko dodijeljen Maji, Goran nije imao nikakvih obaveza, tek posjećivati ga i izvoditi u šetnju svake subote. Kao da dijele zajedničkog psa, mislila je Maja. Već petkom navečer sva se ježila od hladnoće koja bi joj paralizirala tijelo slutnjama i strahom od sutrašnjeg dana.

Te se subote već smračilo, a Gorana i Marka još nije bilo. Pokušavala se smiriti, ne paničariti, skuhala je griz, prostrla rublje, nekoliko je puta prehodala stan uzduž i poprijeko pokušavajući ne gledati svake sekunde na sat, ali nije izdržala, u jednom je trenutku samo izletjela van.

U parku pred zgradom ugledala je Markova prazna kolica, izbezumila se i kao luda počela trčati naokolo. Mozak joj je radio nezaustavljivom brzinom, samo su bljeskali prizori, palile se i gasile lampice i poslije se jedva sjećala kuda je išla i što je činila. Uletjela je u obližnju trgovinu, zatim u pekaru; ljudi su je podozrivo gledali, odmicali se, a ona se u nemoćnom bijesu probijala sve dalje i dalje, po kvartovskim kafićima, po vrtićkim i školskim igralištima, odjurila je do klizališta i obližnjeg brda s kojeg su se djeca neumorno spuštala. Vrisci su dopirali sa svih strana, krv joj je zaglušujuće bubnjala u ušima: „Kriva si! Kriva si!“                                                                     Zakoračila je u neugažen snijeg i odjednom se više nije usudila pomaknuti. Pred njom se otvorila bjelina, tišina je progutala dječje glasove, snijeg je prebrisao tragove igre, stajala je kao ukopana, a onda munjevito potrčala natrag.

S vrata je već prepoznala ravnomjerno, svileno Markovo disanje. Spavao je na trosjedu, pokriven dekom, dubokim, nedokučivim dječjim snom. Goran je sjedio na podu, oslonjen o trosjed, kraj nogu mu je ležala hrpa slikovnica. Iz ruke u ruku prebacivao je izlizanog, gumenog dinosaura. Zastala je nasred sobe prekrivajući rukama usta da zaustavi krik koji se dizao duboko iz utrobe. Goran ju je bezizražajno pogledao, dok mu je na rubovima usana titrao zloban osmijeh. Osjećala je kako joj tijelo mlitavi, svaki stisnuti i zgrčeni organ popušta i samo se bešumno spustila na pod.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: