Magdalena Blažević, U kasno ljeto

Huk

Pripremite se, ponestaje nam vremena. Tišina i ljetna sporost potrajat će još kratko.

Duboko u šumi i ljeti je mračno i hladno. Zemlja crna i vlažna, mahovina zeleni tepih. Tamo su koraci nečujni. Mekani let sove ušare. Veliki zamasi podižu zrak u kovitlac. Od njega bježe ptice, lisice i zečevi. Pod rebrastim đonovima čvrsto stegnutih čizama zgnječeno meso otrovnih gljiva. Četinjače isparavaju zavodljive, slatke arome. Smola je topla i ljepljiva kao vrele kapi marinske svijeće. U šumskom mraku oči su nijeme. Širom otvorene.

Koraci im zašušte na rubu šume, u gustoj bujadi hladnoj od otrovnica. Među stablima kestena i hrasta. Tamo je zrak svjetliji. Prozračan i titrav. Propara ga pakleni huk što podsjeća na huk Bosne među pružnim pragovima, na riku čudovišta iz Ilonkinih priča.

Nebo se rasprši u prvim iskrama i mirisu baruta. Ptičja krila nestanu u dimu kao u jutarnjoj gustoj magli. Didova medvjeđa šapa dograbi babinu podlakticu. Baba je teška i nespretna, sapliće se pred magazom. Spadnu joj opanci. Did zaključa. Ispod jabuke ostanu fildžani nepopijene kave.

Ispred Ilonkine kuće napola prerezano drvo. Željezna pila ostala zaglavljena u drvetu. Na betonu ispred vrata Karlov lončić s mlijekom. Ilonka i Karlo zaključani su u kući. Zatvoreni u ormaru. Tijesan je za oboje. Po glavama pada im crna čoha starih kaputa. Dah im se pomiješao. Ilonka stiska Karla, ne može smiriti drhteće tijelo. Dječaci su tanko šiblje. Strah olujni vjetar. Ne mogu protiv njega. Iz Karlovih usta teku litanije.

Majka stiska rub haljine. Zna da je već kasno. Ne prepoznaje glasove što dopiru s ceste. Okreće se po dvorištu, ali ne vidi ni brata ni mene. Bježi u kuću.

Meni su četiri, bratu šest godina. Sjedimo u mraku, u drvarnici. Razbili smo flašu sirupa od jagode u kuhinji. Gusti sirup razlio se po pločicama i ponjavi. Ugazili smo u njega bosim nogama. Ostavili smo tragove po cijeloj kući. Majka će galamiti na nas. Čujemo je kako nas doziva. Ostajemo sjediti u mraku jer ako sada izađemo otkinut će vrbov prut. Sada nas i baba doziva. Majčin je glas drhtav. Rasplakala se. Plačemo i mi.    

Već su se razmilili selom. Žene u dvorištima kuća uz šumu nisu stigle pobjeći. Tjeraju ih ispred sebe. One stiskaju dječje ruke u svojima.

Spustili su se sve do pruge. Ptice s crnog kabela nad Ferizovom kućom rašire krila i nestanu u gnijezdima pod krovovima. Mačke se uspnu na visoki orah. Kukuruzište iza kuće zašušti. Stabljike se ruše jedna za drugom.

Brzi su kao crvi u konzervi s nareskom. Unutrašnjosti kuća drhte od jeke i psovki. Udaraju o zidove. Tijela se skupljaju pod krevetima, iza vrata, u ormarima i špajzima. Uzaludno. Čupaju ih kao zečeve iz grmova.

Muška su tijela prodorna, ne oklijevaju. Juriš je vreo i glasan. Od toga se grla suše. Vode u kućama nema. U kuhinjama na stolovima zdjele pune paradajza. Grizu ih, opne pucaju. Rasprskava se crveni sok zasut sjemenkama. Nagrizene paradajze bacaju po podu. Izgažena su srca.

Betonska prašina

Iako mu nutrina vrije, strah je izvana hladan. Usne su mu blijede i suhe. Čelo ohladnjelo rosom. Psovke i slina što mu se rasipaju po licu šire oči. Sluh mu je izoštren. Uho puca od nepoznatih zvukova. Jasno je da škripa stepenica i zveket metala najavljuju smrt.

A pjesma je tako tiha. Mačje šape na tepihu.

Ustani, dragano, ljepoto, dođi

Jer zima je minula, kiša je prestala.

“Nitko te ne smije čuti”, kaže majka.

Žene u selu nose crninu. Jutrima piju čaj od verem trave. Dunja kaže da smo sretni jer verem trave imamo u izobilju. Uz baru raste kao korov. Žene je beru za sunčanih dana kada je suha. Vlažni cvjetovi brzo trunu. Prostiru je na čiste čaršafe. Baba kaže da trava liječi čemer. Samo je treba redovito piti.

Kuhinja je puna sunca. Prozori su još uvijek bez stora. Ostale su visjeti na štriku iznad kuće. Uzmem metlu iza vrata i podignem gusti treperavi oblak.

Da zidni sat radi, pokazao bi točno sedamnaest sati.

Majčina je ruka gruba. Stisla me za zglob i vuče kroz mračni hodnik pa uz stepenice na sprat. Praznina odjekuje. Ništa ne govorimo. Ležimo na podu uza zid. Obrazi su nam na grbavom betonu. Sitna betonska prašina struže u nosnicama. Brata nema. Ostao je dolje. Zar ne čuje da se nebo sručilo na nas? Majka drži ruku preko mojih leđa. Ali ne možete zagrljajem spasiti dijete. Ne plače, ali oči joj svjetlucaju mjehurićima. Iz mojih su se očiju prosule suze. Lokvica je sićušna. Ostaje na površini. Prašina joj ne da da se upije u hladni beton. Na limenom krovu pljusak. Tuča. Ne čuje se golublje gukanje.

Brat i vojnik s crnom trakom oko glave gledaju se kroz veliko staklo u kuhinji. Djelić sekunde. Bratu se u um urezuje njegov lik. Mlad je. Ugljene oči, slabašna brada. Duga, mokra kosa vijori s crnom trakom. Metak promaši brata. Probije staklo i zabije se u naslon zelene fotelje. Brat bježi kroz mračni hodnik. Vojnik s crnom trakom čeka ga na otvorenim ulaznim vratima.

“Ruke iza glave!”

Brat stoji na pragu. Gol je do pasa. Uspuhan i blijed. Prsa mu se nadimaju. Svijetle dlake ispod pazuha mokre. Iz njih teku potoci. Iza vojnika s crnom trakom brat vidi dida. Zeleno oko nišani. Didova medvjeđa šapa ne oklijeva. Ugljene oči vojnika na trenutak se rašire. Usta otvore. Puška mu ispadne na beton. Zatetura i skljoka se. Did nestane u magazi. Djelić sekunde. Brat nije siguran je li did uopće stajao ispred magaze. Vojnik je pao licem prema tlu. Na leđima velika rupa. Košulja nagorjela. Krv je gusta i crna. Razlijeva se po betonu. Vrata ostanu otvorena. Majka i ja čujemo kako se brat uspinje. Preskače po nekoliko stepenica. Srca nam udaraju o beton. Dišemo brzo. Brat legne na pod. Utrobe nam pune prašine i straha.

Ženski glas doziva majku. Sve glasnije:

“Izađite! Neće nam ništa!”

Majka prepoznaje glasove žena iz sela. Brat kaže da ne silazimo. Majčina se kosa presijava sve jače, zuji glasnije. Lice joj tamni. Po koži izbijaju fleke. Kao za kišnih dana.

Zavlada tišina i stakla se umire.

Dobro ih čujemo. Teške korake na drvenim stepenicama. Drvo nikad tako ne škripi. Zvekeće metal. Majka i brat se pridižu. Vidim majčina bosa stopala i bratove patike.

I čvrsto vezane crne čizme.

To može biti samo Smrt.

“Ustaj!!!”

Zvuk je bolan. Ne možeš ga iščupati iz uha. Bolniji od oštrice u mesu.

A pjesma je tako tiha. Mačje šape na tepihu.

Cvijeće se ukazuje, grlica se čuje

Vrijeme pjevanja dođe.

Cvjetovi zvjezdana

Smrt je iza mojih leđa. Majka mi stiska ruku. Smrskat će mi svaku kost. Bose smo, papuče su nam ostale na betonu ispod prozora. Tamo gdje se miješaju mirisi betonske prašine i cvjetova kamilice. Ispred vrata tamna krv. Netko je odnio vojnika. Pored lokve je ostala njegova crna traka. Bosim nogama ugazimo u lokvu kao u gusti ljepljivi sirup od jagode. Za sobom ostavljamo tragove. Ovdje su mirisi posve drugačiji. Ne osjećam beton i prašinu, nego željezo, znoj i dim.

Osjetite li hladni strah na čelu?

Stara, obješena lica već su postrojena po putu. Ruke su im iza glava.

A ljeto… I dalje mirno i titravo. Bi li nas spasilo da se zemlja zatrese i otvori se? Da u polju udare vatrene munje i zapale suhu travu, živice i drveće? Da zapuše olujni vjetar i saspe nam prašinu u oči. Tad bismo bili podjednako maleni. Smrt i ja.

Iz usta im se prosipa slina, kao podivljalim psima privezanim lancima. Glasovi deru kožu s tijela. Disanje duboko i hladno kao podrum. Nutrina im je trula kao stari krompiri.

Bratov glas je dječji. Nož mu se presijava na grlu. Pljuvačka i psovke rasipaju se po licu. Oči su mu rastvorene i nijeme. Misli da ne osjeća ništa, samo dodir metala na koži. Dječak pod nožem tanka je šiba na vjetrometini.

Pod crnom čizmom kutija s pilićima odleti uvis. Visoko, do krova. Kao Dunja i ja nad kresovima. U zraku žute pahulje. Na zemlji ih gazi jednu po jednu. Pretvori ih u žutocrvene cvjetove zvjezdana.

Zraka je sve manje. Udisaji su nam hroptaji. Kratki i suhi. Leđa nam hvataju ptičje kandže, gladni šiljasti kljunovi. U potiljke udara žar.

Tišina u jednom treptaju oka.

Ispod babine jabuke izranja Smrt. Sikće. Nogom se oslanja na drvenu klupu. Ružine latice uz ogradu od bodljikave žice posve se rastvore. Između kockica šećera pristiže mravlja vojska.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Comments (

0

)

%d bloggers like this: