Katharina Volckmer:Zakazano

(iliti priča o židovskoj kiti)

Znam da ovo možda nije najbolji trenutak da to spomenem, doktore Seligman, ali upravo mi je prošlo kroz glavu kako sam jednom sanjala da sam Hitler. Još i sad osjećam se nelagodno kad o tome pričam, ali u snu sam stvarno bila on i gledala odozgo na masu fanatičnih sljedbenika dok sam im s balkona držala govor. Na meni je uniforma sa smiješnim, napuhanim nogavicama, iznad gornje usne osjećam brčić, a desna mi ruka leti zrakom dok svojim glasom hipnotiziram sve redom. Ne sjećam se točno teme govora – mislim da je imala neke veze s Mussolinijem i nekim apsurdnim snom o osvajanju – no to i nije važno. Uostalom, što je fašizam nego ideologija koja je sama sebi svrhom; ne pronosi nikakvu poruku, a na kraju su Talijani ionako osvojili nas. Ne mogu proći više od sto metara ovim gradom, a da negdje ne pročitam riječi pasta ili espresso, dok ona njihova grozna zastava visi na svakom uglu. Nikad ne čitam riječ Sauerkraut. Tisućljetno carstvo ionako ne bi moglo opstati s tom našom jadnom kuhinjom; postoje granice onoga što ljudima možeš nametnuti, a svatko bi pobjegao glavom bez obzira nakon drugog tanjura onog što mi nazivamo hranom. To nam je uvijek bila slaba točka, nikad nismo stvorili ništa s ciljem da se u tome uživa bez neke više svrhe – nije slučajno da u njemačkom ne postoji riječ za užitak; znamo samo za požudu i sreću. Naša grla nikad se ne ovlaže dovoljno da bismo ikome strasno popušili jer odrasli smo na presuhom kruhu. Znate onaj grozni kruh koji jedemo pa svima pričamo o tome, kao neka vrsta samoobnavljajućeg mita? Mislim da je to božja kazna za sve zločine koje smo počinili pa iz te zemlje nikad neće poteći nešto senzualno poput bageta ili sočno poput muffina s borovnicama kakve ovdje poslužuju. To je jedan od razloga zbog kojih sam morala otići: nisam više htjela biti suučesnica u laži o kruhu. No kako god bilo, za vrijeme govora koji bismo danas zvali govorom mržnje, prožeo me osjećaj kako je orgijastični pljesak odozdo tek jadna nadoknada za moje očite nakaznosti. Bolno je bilo osvijestiti da ne izgledam nimalo nalik arijevskom idealu o kojem godinama govorim li ga govorim. Hoću reći, nije baš da sam ćopava, ali ni uza sve mrtve Židove svijeta, ni uza sve svoje navodno vegetarijanstvo, ne zavređujem biti na nekoj od onih zamamnih Riefenstahličinih fotki. Osjećam se kao lažnjak. Zar nitko nije primijetio da izgledam kao smežurani krumpir s plastičnom kosom? Još uvijek mogu osjetiti tugu nakon što sam se probudila toga dana, tugu zbog spoznaje da nikad neću biti jedan od onih krasnih plavokosih njemačkih momaka s isklesanim tijelima i kožom koja na suncu postane tako divno zlaćana, osjećaj da nikad neću biti ono što oduvijek želim biti.


Ne, ne želim reći da sam osjećala sažaljenje prema Hitleru, i dalje nije prihvatljivo izbrisati cijelu jednu civilizaciju jer se osjećaš nezadovoljno u svojem tijelu, a ona predstavlja sve ono što mrziš kod sebe, ali to me potaknulo da razmišljam o njegovom privatnom životu. O Hitlerovoj svakodnevici. Jeste li ikad pomislili na Führera u pidžami, doktore Seligman, kako se budi raščupane kose, kako posrće po sobi dok traži papuče? Sigurna sam da je neko žalosno biće napisalo knjigu o njegovu životu kod kuće, ali ja ga puno radije zamišljam sama; knjige samo nađu načina da sve pretvore u dosadu. Pred očima mi je njegova posteljina na svastike, pidžama s istim uzorkom, sve do zdjelice za doručak u istom stilu. Vidjela sam to jednom u Poljskoj, u nekoj od onih čudnovatih antikvarnica koje su posvećene isključivo memorabilijama njihovih mučitelja, gdje prodaju zdjele i tanjure sa sićušnim kukastim križevima. Sličilo je na neki izopačeni svijet barbika, u kojem možeš, ako si dovoljno dugo štedio, kupiti posve nov život, sjajan i skockan. Mogla sam zamisliti čak i kratke televizijske spotove s fino nauljenom lutkom-Hitlerom na jednom od onih šljaštećih konjića, kako spašava dobru njemačku ženu iz ruku nekog pakosnog Židova, pa odjašu u suton, rasa im zaštićena i sigurna. Okretni kakvi su već bili kad je riječ o medijima, mislim da su nacisti u ovom slučaju stvarno propustili priliku za marketing, zamislite kako su se njemačka dječica mogla zabavljati s nečim poput Lego koncentracijskog logora nazvanog Freudenstadt, Grad veselja – sagradite vlastitu peć, organizirajte svoje deportacije i ne zaboravite osvojiti dovoljno Lebensrauma. Mogli su čak napraviti i liniju proizvoda za odrasle – uz sve one rukavice i sjenila napravljene od kože, mogli su imati analne čepiće s konjskim repom, napravljenim od prave kose neprijatelja. No mislim da je ta prilika propuštena. Ne želim vas uvrijediti, doktore Seligman, posebno ne sada, kad vam je glava među mojim nogama, ali zar ne mislite da u genocidu ima nešto perverzno?
Prije nekoliko dana, dok sam se vraćala kući, čovjek se bacio pod vlak, netko tko je htio otići s praskom i ostaviti dojam na neke svoje suputnike, u završnom činu našeg modernog rata s očajem. I tako sam se morala prošetati jednim od onih dijelova Londona gdje žive ljudi iz prošlih generacija, s pravim namještajem i čistim kadama, s blještavim dućanima za djecu po kojima bi se reklo da su djetinjstvo izmislili Francuzi, i vrtovima pred kućama u kojima se čini da proljeće dolazi ranije nego igdje drugdje. Posebno volim one tamne cvjetove magnolije; izgledaju tako elegantno, gotovo su purpurni. Jeste li ih vidjeli, doktore Seligman? Nitko nikad ne bi ni pomislio da istovari svoje smeće pred neku od tih kuća – tamo se čak i primitivci prave profinjenima – dok moj kolni prilaz stalno oskvrnjuju pa kad ujutro povirim kroz zastore, znam zateći svašta, od hrđavih zamrzivača do starih nesesera za šminku i rabljenih igračaka. Pitam se što je to u meni zbog čega drugi pretpostavljaju da ću uživati u njihovim potrganim stvarima, jako malo mi fali da svoje poniženje objelodanim i ostavim im poruku da prestanu s tim, što je skoro jednako loše kao da žicaš hranu ili čiste gaćice. Jeste li ikad pokušali natjerati nekoga da poštuje vašu osnovnu ljudskost? Ne tražim nešto tako drastično kao što su to dostojanstveni seks ili stvarne emocije; dajte mi da se barem povremeno zabavim, no zbog ovoga imam osjećaj da me zaposjela neka izopačena vila koja se želi pobrinuti da niti jedan princ nikada ne ugleda moj prozor i da svi moji snovi nakraju zaudaraju na lisičju pišalinu i sliče na onu vrstu plastike koju gledate u dokumentarcima o tome kako smo Majci prirodi došli glave. Zbog njih osjećam krivnju i gađenje, pa noću pokušavam usnuti ne znajući što mi donosi sutra. Zbog toga sam još davno prestala ići u one dijelove grada koje si ne mogu priuštiti; oni me tjeraju da kroz povećalo vidim sve svoje neuspjehe i podsjećaju me na sve ono što mi roditelji nikad neće oprostiti. Zašto nisam raširila noge u pravom času, zašto se nisam bolje brinula o svojem tijelu i udala se za jednog od muškaraca koji pred kućom ima stabla tamnih magnolija? Mogla sam biti jedna od onih žena u fensi kafićima i ne brinuti se ni o čemu. To bi bilo kao da živim u dućanu s čokoladom, doktore Seligman. Mislim da je to razlog zbog kojeg bogataši uvijek izgledaju kao da ih je netko upravo pojebao s dildom napravljenim po mjeri, dok je netko drugi peglao njihove friško oprane plahte u susjednoj sobi. Zbog toga su i njihova djeca manje ružna – jer si ih oni zapravo mogu priuštiti, jer djeca znaju da imaju pravo biti ondje. Sigurno je to način na koji funkcionira superiornost. Mislite li da je greška što sam umjesto toga došla k vama, doktore Seligman?


Pa ipak, ne bojim se onoga što ćemo uskoro napraviti, doktore Seligman. Ne bojim se umiranja ili tome sličnog. Znam da vam mogu vjerovati, a da je smrt tiha. Nikad nas ne ubijaju glasne stvari, one stvari zbog kojih povraćamo, vrištimo i plačemo. Time samo tražimo pažnju. One su kao mačke u proljeće, doktore Seligman – žele osjetiti naš otpor, buditi nas usred noći i slušati melodiju naših psovki, ali nemaju loše namjere. Smrt je sve ono što raste u nama, sve ono što će nakraju provaliti, napuštajući svoje prirodne putanje i potapajući sve što treba disati. Zaraza koja neprimjetno truje, srce koje se slama bez upozorenja. U tome svi oni filmovi i televizijske emisije s pornografskim nasiljem griješe, doktore Seligman: ljude se rijetko ubija na taj način. To je sve već u nama, način na koji ćemo umrijeti i nitko tu ništa ne može promijeniti – baš kao što do trenutka kad napunimo određene godine svi ljudi koje ćemo povrijediti i pojebati već hodaju ovim planetom. Uvijek sam smatrala kako je to čudna pomisao, to da je naš cijeli život u biti već ovdje. Samo nas naš koncept vremena tjera da ga gledamo linearno. Ali baš zbog toga se ne bojim, doktore Seligman; mogu predosjetiti kako mi nije sudbina umrijeti od vaših ruku. One su prenježne da ostave čak i ožiljak.


I nije da nikad nisam bila zaljubljena, doktore Seligman. Znam da me ne možete baš dobro vidjeti, no ne želim da mislite kako sam jedna od onih ljudi bez osjećaja ili empatije. Jednostavno, zaljubljivanje mi nikad nije bilo lagano; nikad nije bilo rutinski kao kod većine ljudi, zato što se moja ljubav nikad nije podudarala s mojom stvarnošću. Zato što niti jedna ljubav nikad nije preživjela sliku koju sam o njoj imala. Zato što K. nije znao što bi sa svojim riječima. I tako sam ja većinom bila sama – tako sama, ustvari, da sam prije par dana skoro napravila nešto glupo, nešto zbog čega bih izgledala još komičnije, a sve to zato što sam se iznenada sjetila svojega slomljenog srca i pomislila da bih pisanjem pisma natjerala sudbinu da požali zbog nekih svojih odluka. Jedna od mojih brojnih izopačenosti je da uvijek razmišljam o sudbini kao o nekoj silno debeloj osobi na počivaljki, koja gladi nekog sirotog ljubimca, čekajući da se udovolji njezinim ćefovima. I uvijek mislim da postoji način na koji se do nje može doprijeti, utjecati na njezine odluke noseći posebnu naušnicu ili propustiti na vlak u koji bi bilo razumljivo ući. Ili smišljajući neki super posebni način za samoubojstvo. To je moj način poricanja da moje misli nitko ne čuje i da se većina mog života odvija u mračnom ništavilu. Znam da nema nikakve razlike ako ustanem na desnu ili na lijevu nogu, da nema nikakvog uzvišenog mehanizma na djelu i da bih si isto tako mogla odsjeći nogu ili utrljati kiselinu na svoju četkicu za zube. Osoba na počivaljki ne bi ni trepnula i svejedno bi me poslala na moj ni po čemu izniman put; ni ime mi ne bi upamtila. Katkada je čujem kako nudi bobe grožđa svojem sirotom ljubimcu i požalim što sam se rodila u ovoj odbojnoj čovječjoj koži. Zamislite samo da ste nečiji ljubimac, doktore Seligman; kakvu biste bezuvjetnu ljubav izazivali. Za vas bi napravili sve –zimi bi radi vas ostavljali upaljen radijator, čak i ako si to ne mogu priuštiti, a kad biste se pobljuvali na njihov omiljeni par cipela, očistili bi ga s osmijehom na licu. A zatim, jednoga dana, kad to više ne biste mogli podnositi, mogli biste se zatrčati na cestu da vas pregaze pred njihovim očima i slomiti njihova bijedna srdašca. No na taj način bar ne biste ništa ostavili za sobom, osim možda ogrlice i nekoliko omiljenih dekica, ništa što ne bi moglo biti pokopano s vama negdje u vrtu iza kuće. Ne bi bilo nikakvog nasljedstva; ničega čime bi vaši potomci mogli upravljati, osim samotnih noći i šetnji koje više ne služe svrsi. Oni ne bi bili u mojoj situaciji, niti u situaciji moje obitelji, doktore Seligman. Sad, kad mi je djed mrtav, moramo se uhvatiti ukoštac s posljednjom voljom starca koji je za nas bio stranac, a kad sam prošloga tjedna vidjela svoju majku na sprovodu, mogla sam uočiti koliko je uznemirena, i to ne samo zbog stanja u kojem sam se ja nalazila.

Prijevod: Iva Karabaić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s