Ono što i inače radiš
Ostavljaš dojam da imaš i kad nemaš,
čeljust je očvrsla, ne daš
I za to se nađe riječ,
majstorsko vriskanje
A nije li moguće da je bilo
naprosto
hranjivo
plakanje
I kome je bilo jestivo
to glasno
nebo ispod nepca
Moglo bi biti
Kaznit će se putnik za lutanje bez strasti
Preuzme tijelo, prorajta čulo po čulo,
a malo je to za razdijeliti,
udvostručiti se ne može, za tu i tamo,
sitniš je to, nosačima naših duša
doplatiti ne možeš,
ne prodaju i ne kupuju, odnose
i odnose, i još im je malo
Pasji život
Zna da se ljubav zubima nježno drži,
oči su mu mlinska kola, a ti
njihova nevidljiva voda
Svjedok je s brisanog prostora,
zna koja će kuća biti spaljena,
i zatvorenih očiju, bez oca i majke,
dosjeti se čija je ruka vidovita,
pod njom
stvori sebe još jedanput, svaki put
Nacionalni plesovi
Sitnog li trtljanja nogama!
Može ovako, ali, gle, može i onako
Ratnička lelujanja i gizdanja,
uzdizanja
začinjena tučenom mjedi,
umilna vikanja,
čizmama škripanja,
gledaju se razvratnim, srkutavim očima
koji se smatraju živima
nasuprot mrtvima
Riječ, nada, izdaja
Sva u dahu, gdje sam?
Ližu me plameni jezici,
vrata po vrata,
ka horizontu me vuku oblaci,
sve obično, svakodnevno, isprepleteno,
ali sam surađivala, itekako sam surađivala,
sve upućuje na mene, nisam doslovna.
Jer šušnulo je, ubit će me, iz lišća me gleda!
Stoji iza grma, iz vode vreba,
uzdrhtalo stegno, i drugo što hrani
samim imenima, naslovima.
Strahom na strah.
A da zagrliš dijete?
Gdje se djenut?
Vjerujući da nikada nitko
ne bi me poslao tamo.
Kuda i kamo?
Čovjek sam, i ne znam potrajati
kao zvuk samoće, krilce,
lako me je ščepat
baš kad uzlijećem,
baš kad me pitaš
kuda putujem
a otputujem, i nikome ništa,
sve ravno do neba,
do crte pod kojom se zbraja,
kao da sam uzela išta,
jer vječno je žlica podignuta,
vječno su usta razjapljena
Monika Herceg 
Leave a Reply