Olga Tokarczuk: Bizarne pripovijesti

Srce

Bračni par M. vratio se s ljetovanja ranije no obično. On je izgledao umorno, pa čak i bolesno. Odavno se žalio na srce i živio je valjda još samo zahvaljujući raznovrsnim dijetama koje su s menija isključivale jednom ovo, drugi put ono, u skladu s najnovijim teorijama stručnjaka za prehranu koje su se sve smjelije pozivale na povijest evolucije, teorije društvenih klasa, psihoanalizu i tako dalje. Ali je gospodin M. živio ponajprije zahvaljujući golemoj brižnosti svoje žene.

Bila je frizerka, nikakva stilistica frizura, dizajnerica kose, a još manje vlasnica Klinike za kosu ili Tvornice frizura. Ne, naprosto je šišala, skraćivala, prala, bojila i češljala. Radila je u uglednoj radnji u strogom centru grada i imala svoje mušterije. Nažalost, svake ih je godine napuštala na nekoliko mjeseci, od studenoga do travnja. Tada bi M.-ovi navukli zavjese u stanu i otputovali u Aziju. On, krupan, iako uvijek pomalo blijed, nekoć je bio vlasnik automehaničarske radionice, ali je nakon udara više nije mogao voditi, pa je posao prodao, novac dobro uložio i – kako se pričalo među susjedima – živio od kamata. M.-ovi su tvrdili da je život u Aziji jeftin, a zime u Europi skupe i depresivne.

“Zimi, gospođo,” ponavljala je ne jednom gospođa M. nanoseći boju na tanku kosu svojih stalnih mušterija, “zimi bi u Europi trebalo sve zatvoriti. Trebali bi ostajati samo oni koji se bave energijom i nadgledaju elektrane. A i one bi trebale raditi s pola snage.”

I to je, valja priznati, bila neka zamisao što sa svijetom.

Ljudi su im pomalo zavidjeli na takvom stilu života i svim tim putovanjima, ali kako ih nisu viđali svakodnevno, brzo bi ih zaboravili, tim prije što nisu voljeli previše razmišljati o onima kojima dobro ide. I već početkom prosinca, kada su se iz podruma izvlačile umjetne jelke i kuće kitile žaruljicama, M.-ovih se više nije sjećao nitko.

Oni su za to vrijeme unajmljivali mali bungalov sa šupljikavim zidovima i zahrđalim tušem negdje na Phuketu u Tajlandu. Opremljeni špiritusnim kuhalima i prenosivim hladnjacima, vodili su život vječitih turista, jednako dosadan kao i sve što se pretvori u rutinu. Spajali su se laptopom na internet, provjeravali stanje računa, tečaj kupljenih dionica i provjeravali valjanost zdravstvenog osiguranja. Nisu ih zanimali ni politika ni kulturni događaji. Nisu išli ni u kino ni u kazalište, iako su, naravno, znali pogledati ponešto na YouTubeu i površno razgledati lokalne muzeje. Preko bookcrossinga preuzimali su knjige, koje bi nakon čitanja odmah mijenjali drugima, ne vezujući se ni s jednom frazom, stilom ili pričom.

Nažalost, stanje srca gospodina M.-a bilo je sve lošije – liječnik je upotrijebio čak i izraz “tragično” – i supružnici su bili svjesni da će se njihov život morati promijeniti. Zato posljednje zime nisu otputovali ni na Phuket, ni na Šri Lanku, ni u skoro besplatnu Indoneziju, nego su zrakoplovom odletjeli na jedno mjesto čiji naziv su se obvezali ne odavati. Znatan dio dionica unovčili su već prije, da mogu platiti boravak u suvremenoj, sterilnoj bolnici u južnoj Kini, gdje je gospodin M. mogao dobiti novo srce.

Dostavljeno je u pogodnom trenutku, podudarnost tkiva bila je idealna i operacija je uspjela. Staro srce, to europsko, spaljeno je u bolničkom krematoriju, iako je nakratko žena gospodina M.-a razmišljala o tome da ga ipak sačuva i nekako odnese kući. M. se sjetio da je trebao upitati od koga potječe novo srce i što se dogodilo s čovjekom od kojega ga je dobio. Da, trebao je upitati, ali nije se sjećao je li to na kraju napravio, je li uopće bilo govora o davatelju. Spominjalo se nešto općenito, ali su poslije iskrsnuli neki drugi problemi. Možda čak i nije htio pitati za davatelja, možda u toj bolnici to ne bi bilo lijepo primljeno. Uostalom, od njega se i nije moglo očekivati previše; bio je bolestan. Osjećao je slabost, vrtjelo mu se u glavi i stalno je s nemirom osluškivao kako kuca njegovo novo srce. Činilo mu se da ovo radi drugačije, nekako teško, kao da on trči, kao da bježi.

Proljeće se Europom širi u valovima. Niče u južnoj Italiji i Španjolskoj pa tko zna kakvim putovima i načinima diskretno napreduje na sjever. U ožujku je već na jugu Francuske i u Grčkoj, u travnju izbija u Švicarskoj i na Balkanu, u svibnju cvjeta u Njemačkoj i srednjoj Europi, da bi se početkom lipnja ostvarilo u Skandinaviji.

Gospodin M. već je dobro. No mora paziti na sebe, a kada izlazi na ulice svoga europskog grada, nosi bijelu masku na ustima i nosu. Rana zacjeljuje, podsjeća na probnu skicu za novi sretni život, ispupčeni reljef koji zasad ostaje samo na papiru tijela. Osjeća čudnu neizvjesnost, kao u djetinjstvu, kada prostor oko njega još nije bio ispunjen značenjima i svaki se događaj činio jedinim i neponovljivim. Evo jata golubova koje se diže s travnjaka i prelijeće na neko drugo mjesto iza zgrada. Njihova krila pokreću zrak, čestice prašine dižu se i padaju, kao vojnici prerano pozvani u bitku i nenadano pušteni kući. Gospodin M. sada u svemu vidi znak.

Korača savršeno utopljen u krajobraz svoga grada. Svijet ga pokriva kao dobro skrojeno odijelo, po njegovoj je mjeri, namijenjen njegovoj beskrajnoj udobnosti. Gospodin M. nema sklonosti prema pretjerano patetičnim određenjima, uvijek se bavio strojevima, njegov je um precizan i pragmatičan, zato ne rabi riječ “sreća”, već radije “zadovoljstvo”.

Tobože je sve prošlo dobro, ali stanovito vrijeme poslije operacije gospodin M. počeo je loše spavati. Ležao je u polusnu kao u gustoj želatini punoj čudnih slika, snoviđenja, dalekih nejasnih zvukova. A zbog svega toga obuzimao ga je strah – neopipljiv, pa time još strašniji. Za dana se taj strah skrivao negdje u postelji i odande je držao gospodina M.-a na oku. A noću – opet isto, do jutra… U polumraku sobe, u koju je već počela ulaziti siva svjetlost svitanja, pružao je pred sebe ruke i pitao se zašto zapravo ima pet prstiju, a ne šest ili četiri. Zašto na svijetu uvijek jednima svega manjka, a drugi se brane od preobilja? Zašto djetinjstvo traje toliko nerazmjerno dugo da poslije manjka vremena za odraslost, za razmišljanje i za učenje na vlastitim pogreškama? Zašto ljudi, iako žele činiti dobro, čine zlo? I zašto je tako teško biti jednostavno sretan? Jasno da odgovore na ta pitanja nije pronalazio.

Teško je utvrditi kada su se i zašto u njegovu životu počeli pojavljivati čudni, bremeniti trenuci u kojima se u njemu budila volja za koju dotad nije znao. Bili su to trenuci u kojima je imao potrebu izreći: “hoću”. Ispunjavala ga je misao jača od drugih – imala je prirodu satne opruge, otpuštala se u njemu s unutarnjom snagom koju nije ništa moglo zaustaviti, osim možda umirujućeg dodira njegove žene, tableta Xanaxa i sna ako bi došao. “Hoću” je bila ljepljiva šapa koja se s neba pa u rebra hvatala nekakve ideje. Ili misli. Ili stvari. Zaželio bi se odjednom, na primjer, boja i nije uopće znao kako nahraniti tu neočekivanu glad. Kupio si je monografiju Marka Rothka, jer je samo to pronašao u elegantnoj, minimalistički uređenoj knjižari u svom kvartu. Ali se nije znao nahraniti time što je vidio na stranicama monografije. Pogled mu je kliznuo po sjajnoj površini reprodukcije i neutažen odletio u nebo. Kupio je i ženi šarenu haljinu, ali mu se i ona učinila nekako banalnom. Rado bi je, uostalom, i sam odjenuo. Da, priznavao je to: rado bi je odjenuo i sam. Došla mu je i želja za tišinom – i još nečim neodređenim u toj tišini, nekim jedinstvenim zvukom koji bi je trebao naglasiti, ali nije ga znao imenovati.

U kolovozu su već znali da će otputovati na Tajland, u to dobroćudno budističko kraljevstvo koje ih je podsjećalo na pitkost i slatkoću kokosova mlijeka. Već su bukirali karte i rezervirali kućicu, ovaj put boljeg standarda, s kupaonicom i kuhinjicom. Nisu se još počeli pakirati, jer su to običavali činiti dan prije puta: utrpati ono što kane ponijeti u dva ruksaka i dva priručna kovčežića – čas posla.

Ali početkom rujna M. je osjetio to neodoljivo “hoću” i otada je sjedio za zaslonom računala, beskonačno pregledavajući jedno te isto – informacije o Kini.

Nekoliko dana poslije već su bili dio prostranog, prašnjavog krajobraza kineskoga budističkog Juga. S prozora neskladnog hotela opremljenog namještajem iz prethodnoga stoljeća ugledali su ovdašnje svitanje – sunce se s naporom uspinjalo na nejasni obzor i probijalo uvis kroz gust, prljav zrak. Širokom nepopločanom cestom vozile su se stotine ljudi na biciklima. Njihova su se lica činila jednaka. Izranjali su iz svojih posvuda podignutih malih, naherenih, limom pokrivenih kućica. Umotani u debele vatirane plavosive jakne, svi su šutke hitali u istom smjeru, nekamo prema dalekim planinama.

Bračni par M. unajmio je stari automobil i prevoditeljicu-vodičicu, gospođu Liu, koja im je sa svojom nerazdvojnom plastičnom vrećicom i zagonetnim izrazom lica prepuštala na raspolaganje svoje vrijeme i svoje lingvističke talente. Provezla ih je po malobrojnim znamenitostima toga monotonoga kraja, deklamirajući objašnjenja i čitajući natpise tipa: “Kao što prekomjeran osjećaj blaženstva navješćuje dolazak mahnitosti, osjećaj sigurnosti prethodi brzom udarcu propasti.” Ti su natpisi gospodina M.-a većinom užasavali – činilo se da dotiču svaki aspekt života, da im ništa ne izmiče. Gospođa Liu im je posve pristojnim engleskim pričala najpoznatije budističke priče. A kako je bila kronično prehlađena, neprestano je brisala nos, zbog čega je bio crven i podsjećao na postojanje banalnih i trivijalnih stvari, neusporedivih s enigmatičnošću koana i strogošću zakona karme.

Već za prvog od svojih izleta dospjeli su do maloga svetišta, o kojemu nisu mogli saznati ništa osim da je staro i vrijedno pozornosti. Tamo su bile i radionice koje su proizvodile plahte rižina papira ispisanog lijepom kaligrafijom. Unatoč tome samostan je izgledao propalo i prazno. Tek se nekoliko muškaraca vrzmalo među zgradama, ali to sigurno nisu bili redovnici, jer su bili odjeveni u stare vatirane jakne, kao i svi u tom kraju.

“Davno, davno prije”, pričala je gospođa Liu, “u ovom je samostanu živio jedan redovnik, učen i neobično mudar čovjek.”

Useknula se u papirnatu maramicu i pogledala ih kao da preklinje za milost.

“Zvao se Yao. Za njega se govorilo da umije gledati kroz vrijeme. Da vidi redoslijed krugova utjelovljenja. Jednom je putujući zastao da se odmori i ugledao ženu koja je sjedila s djetetom na prsima i jela ribu, pomno je čisteći od kostiju i bacajući ostatke psu lutalici. A kada je izgladnjeli i mršavi pas, ponukan takvom neočekivanom darežljivošću, postajao sve nasrtljiviji, žena ga je tjerala udarcima noge. Vidjevši to, monah Yao je prasnuo u smijeh. Učenici u njegovoj pratnji začuđeno su ga pogledali. ‘Učitelju, zašto se smiješ? Nema u tome ničega smiješnog.’ ‘Da, u pravu ste, učenici moji’, odgovorio je monah Yao, pa ipak se nije mogao suspregnuti od smijeha. ‘Jeste li ikada vidjeli da jedete očevo tijelo dok istodobno nogom tjerate vlastitu majku? Glođete očev kostur dojeći istodobno smrtnoga neprijatelja? Kako tužan i okrutan prizor pruža krug utjelovljenja.'”

Gospođa Liu izrecitirala je tu priču kao dijete ponosno na pjesmicu naučenu napamet za svečanu akademiju, a potom ih pogledala nesigurna jesu li je razumjeli. Očito je imala loša iskustva s turistima. Nasmiješili su se, zamišljeno kimajući. To ju je umirilo. Malo poslije obznanila im je da je došlo vrijeme ručka.

Pojeli su ga u lokalnom restoranu čiji im je šutljivi vlasnik pronašao tri mjesta u kutu velike prostorije. Prebirali su nekakvo jelo od krumpirova brašna puno natrijeva glutaminata. M. je izgubio polet, još uvijek je dolazio k sebi od jet laga – pokušavao se pronaći u tom plitkom, površnom vremenu koje ih je okruživalo sa svih strana, ne dopuštajući im da se u njemu udomaće. I dalje nije shvaćao zašto ga je njegovo “hoću” dovelo na to mjesto.

Iznenada ga je nešto trgnulo iz razmišljanja. I gospodin M. iz čista je mira upitao vodičicu postoji li u blizini neki zatvor… Zatečena, dugo je zurila u njegova tanka usta.

“Želite razgledati zatvore?” upitala je sa sarkazmom u kojemu se čulo duboko razočaranje.

Sljedećega se dana više nije pojavila.

“Zašto smo došli ovamo”, prigovarala je gospođa M. “Ovdje je hladno i ružno.”

Gospodin M. nije znao što odgovoriti. Ostavljao je dojam kao da njuška očekujući vjetar koji će rastjerati sveprisutnu prašinu i nešto promijeniti. Trećega dana pronašli su na internetu, koji je stalno pucao, natuknicu o danas već zaboravljenom, a nekoć glasovitom budističkom samostanu. Gospodin M. nije bio siguran ni u što, pa ni u to što učiniti i kamo poći, ali je četvrtoga dana ponovo osjetio to svoje “hoću”. Pritiskalo ga je iznutra, uznemiravalo. Govorilo mu je: “No, hajde više, pomakni se.” Stajalo mu je u grlu, iako ga je svako malo pokušavao progutati. Pa su M.-ovi spakirali svoju prtljagu i pošli, krećući se neumitno putanjom prema zaboravljenom samostanu.

Vozili su se neravnim, zapuštenim cestama u planine. Krajobraz se mijenjao, iste su ostajale samo limom pokrivene kućice, nemarno sagrađena skladišta i postaje jedna nalik na drugu. Spletovi zamršenih kabela tekli su uz cestu, spajajući kuće s mrežom, ali što su se više penjali, ti su spletovi postajali tanji, sve dok se na kraju duž ceste nije vukao jedan jedini rahitični kabel koji je vodio, kao i ona, prema planinama. U jednom su trenutku završili i cesta i kabel – tada je trebalo savladati plitak potok. S njegove se druge strane dizalo nekoliko zgrada s elegantnim, na uglovima izvijenim krovovima, u blizini je bio i maleni zvonik u kojemu je umjesto zvona visio veliki mjedeni gong. Izašli su. Vjetar je odnekud donosio zapah paljevine s jedva osjetnom kemijskom notom. Došli su baš do toga samostana. Na pošljunčanom parkiralištu stajao je samo jedan automobil s lokalnom registracijom, parkirali su pored njega i nesigurno pošli prema glavnoj zgradi.

Ubrzo se pokazalo da ovdje nema nikoga tko bi ih htio provesti. Možda su se u sezoni u samostanu i pojavljivali turisti i vjernici, ali sada je za njih već bilo prehladno. Jedino drvo – golemo, najveće koje su vidjeli za cijeloga boravka u Kini – raslo je u samom središtu dvorišta; to što je preživjelo posljednjih sto godina, činilo se čudom. Bio je to japanski ginko, ginko biloba – visok, moćna debla i zadivljujuće krošnje.

Pokušali su se sporazumjeti rukama sa starim čovjekom, koji je odmah nestao, ali tren poslije pojavio se ponovo s drugim, mladim, u odori. Vojniku sigurno nije bilo više od sedamnaest godina, s glatkim licem i blagim očima bademasta oblika izgledao je djetinje.

“Može prevoditi”, rekao je iskrivljenim engleskim, pokazujući na sebe. “Voditi učitelju. Samostan jako star. O, jako star. Ovo drvo tu sveto. Redovnici zalijevaju ga sa svoja vlastita tekućina.” Nasmijao se, otkrivajući sitne zube na dugim svjetlucavim desnima. “No, znate”, i počeo je oponašati zvuke mokrenja.

Pokazalo se da je nedaleko stacionirana vojna postrojba i da se samostan oslanja na nju u manjim potrebama, kada treba nešto dovesti, dati, prenijeti… Starac je zaključio da bi vojnik mogao poslužiti kao prevoditelj. Sada se držao po strani, iako je mladiću povremeno dobacivao poneku kinesku riječ. Saznali su da samostan nastanjuju šesnaestorica redovnika i glasoviti kip suosjećajnog Bude zvanog Mile, koji se nalazi u najvećem hramu. No da bi se do njega stiglo, trebalo je proći kroz više manjih svetišta. Hodali su stoga od jednog do drugog, penjali se kamenim stubama, izuvali cipele i ostajali zadivljeni pred neprestano novim kipovima, ne razumijevajući to što vide: simbole, zastave, arke zlatno-crvenih papira ispisanih znakovima koji su podsjećali na velike zgnječene pauke. Hodočašće je trajalo dugo jer je vojnik koji je trebao prevoditi više šutio no govorio, stalno je u svom siromašnom rječniku tragao za odgovarajućim riječima, a usto je i svaki put odvezivao i zavezivao vezice svojih teških vojničkih cokula. Hodati u nezavezanim cokulama, makar samo iz jednoga svetišta u drugo, desetak metara, ne dolikuje vojniku Kineske armije. Vezice su pritom trebale biti zavezane savršeno, perfektno. Prihvaćali su to s razumijevanjem, a nakon nekoliko ponavljanja znali su već napamet domišljati sustav provlačenja vezica kroz rupice.

Kada su napokon dospjeli do zadnjeg i najvećeg hrama, počeo se spuštati sumrak. U unutrašnjosti crveno obojene drvene zgrade ugledali su nešto posve drugačije od onog što su očekivali. Na prijestolju je sjedila skulptura napravljena od zlata, tu i tamo pocrnjela od dima kandila. Ni po čemu nije podsjećala na Budine kipove na koje su već navikli na tom putovanju. Nije to bio onaj veliki debeljko široka osmijeha, običan i raspojasan, već vitki androgin, s desnim stopalom nemarno prebačenom preko koljena lijeve noge spuštene s prijestolja. Nije gledao ravno kako su to običavali drugi kipovi, kao da tim svojim pogledom žele dohvatiti nekog vjernika, nego dolje, u točku ispred svojih stopala. Glava usredotočena izraza lica oslanjala se o dlan desne ruke nalakćene na desno koljeno. Imali su dojam da su bodisatvu zatekli u intimnom časku razmišljanja, baš dok nešto čeka – autobus ili još jednu kalpu u kojoj će moći izvršiti potpunu obnovu. Vojnik je stojeći pored njih uzdahnuo i rekao:

“On doći. Budućnost. Lijepa budućnost kada on doći.”

Gospođa M. upitala je kada će se to dogoditi, a vojnik je napravio grimasu koja je zacijelo trebala izražavati masu vremena koju je nemoguće obuhvatiti umom.

Zapalili su kandila i polako se duboko naklonili.

Dok je vojnik sređivao vezice, ponovo se pojavio stariji muškarac i poveo ih stazicom u planinu iznad samostana, gdje su se kroz rijetko grmlje vidjele neugledne drvene zgrade. Vojnik se dovukao za njima.

“Kakav je to učitelj?” pokušao je saznati M., ali nije bilo načina da dobije smislen odgovor.

“Oko na glavi”, samo je ponavljao njihov slučajni prevoditelj, tajanstveno kimajući.

Dočekao ih je vitki, sijedi, kratko ošišani muškarac u tamnosivoj točkastoj vatiranoj jakni i pepeljastim, preširokim hlačama. Pribrana gospođa M. uručila mu je bombonijeru belgijskih čokoladica, dar je razveselio domaćina. Muškarci su među sobom razmijenili nekoliko rečenica – gospođa i gospodin M. nisu, naravno, ništa od toga razumjeli, no nije bilo dvojbe da se govorilo o njima. Sjeli su vani ispred jednostavne kolibe s malim trijemom sklepanim od dasaka. Na zemlji je od kamenja bilo napravljeno maleno ognjište na kojemu je bio tamnocrveni čajnik koji je neravnomjerno zviždao. Domaćin je kipućom vodom zalio čaj u okrhnutom malenom čajniku i zadovoljno se nasmiješio. Rekao je nešto vojniku, a taj se oglasio:

“Moći sada pitati. Spreman je.”

Nisu razumjeli.

“O čemu trebamo pitati?”

“O čemu hoćete. Imati neka pitanja valjda. Ovdje donositi pitanja. On sve zna i sve objasni.”

Gospođa i gospodin M. su se pogledali. Njezin je pogled nagovarao njega da pita, jer tȁ ovdje su se i našli zbog njega, a njemu je na pamet palo jedno najjednostavnije pitanje: hoću li umrijeti? Bilo je to najgluplje pitanje na svijetu, pa ga nije postavio. Ljutio se na sebe zato što je zaboravio sve svoje zapise i napomene o tim stanjima nesigurnosti, o mislima koje su ga mučile noću… Tada se oglasila njegova žena, upitala je čovjeka s čajem tko je on. Vojnik je preveo pitanje zadovoljan sobom, a onaj se odmah nasmiješio i potpirujući vatru rekao nešto što se činilo duljim od običnog odgovora. Ubrzo je vojnik preveo.

“Običan čovjek koji ima oko na vrhu glave. Redovnik. Reći da redovnik s okom na glavi, ali nemati riječi za odgovoriti. Puno vremena nema. Malo vremena se rađa.”

Gospodin M. sabrao se i bio spreman postaviti svoje prvo pitanje. Prisjetio ih se više:

“Zašto na svijetu svega nedostaje? Zašto nema dovoljno za sve?”

Vojnik ga je pogledao usredotočenim pogledom i gospodinu M.-u činilo se da u njemu osjeća neku nevoljkost. Potom je počeo nešto govoriti redovniku. Redovnik se igrao prutićem kojim je razgrtao užareno ugljevlje, da bi ga odmah zgrnuo na kup. Spokojnim je glasom izgovorio nekoliko rečenica, a potom vrhom zažarenoga prutića nacrtao u zraku krug.

“Boli”, preveo je vojnik. “Svaki čovjek boli i svako biće boli.”

U tom trenutku kao da je zapeo, napeto je zurio u M.-a i njegovu ženu kao da ih hoće primorati da shvate tu jednostavnu stvar.

“Ničega nema”, dodao je bespomoćno.

Redovnik je kimnuo, a onda se nasmiješio.

“Tko mi je dao moje srce?” upitao je gospodin M.

“Srce?” ponovio je pitanje vojnik, ne razumjevši na što muškarac misli.

M. je pokazao svoj prsni koš.

“Čovjek koji mi je dao srce mogao je biti odavde. Je li mu oduzeto? Što da učinim s time?” zaključio je da neće više ništa objašnjavati kada taj redovnik ionako zna sve.

Vojnik je s iznenadnom gorljivošću rekao nešto redovniku, a taj je podignuo obrve. Pokazao je i na svoje srce. Pogled mu je odjednom postao malodušan. Šutio je, dolijevajući im čaj, koji je imao gorak okus, po travama. Onda je počeo govoriti, ali nije više čekao nikakav prijevod. Govorio je i govorio, kao da nešto recitira, kao da čara nad tim malim čajnikom s čajem – potiho, tako da se nije smjelo micati, ni disati, da bi se čulo pojedine izraze. Ubrzo se gospodin M. opustio. Redovnikov glas djelovao je na njega umirujuće. Vojnik se vrpoljio, očito se osjećajući neugodno što zanemaruje svoj posao. Čak je pokušavao bojažljivo prekinuti redovnika, ali ga je on zaustavio pokretom ruke kao da tjera nametljivu muhu. Možda je vjerovao da će melodija kineskoga jezika pokrenuti u došljacima dotad neupotrebljavane moždane veze, probuditi nekakve impulse, i prijevod će postati nepotreban. Budući da svi imamo prirodu Bude… Ali gospođa i gospodin M. nisu ništa razumjeli. Vojnik je bespomoćno slegnuo ramenima, a onda počeo popravljati vezice svojih vojničkih cokula.

Redovnik je završio, žar u ognjištu potamnio je i postao krvavocrven.

“Kasno je, moramo ići”, rekla je gospođa M. kada je shvatila da se ovdje više neće dogoditi ništa.

Ustala je, a njezin ju je muž nevoljko slijedio.

Dolje su se spuštali već po mraku. Njihove noge obuvene u najbolje planinarske cipele klizale su se niz padinu, kao da su staze omekšale u vlažnu smjesu. Nogavice hlača obilježilo im je sivo blato.

Platili su vojniku više nego što je očekivao, a on im je dirnuto zahvalio, ali nezadovoljan sobom, postiđen.

Te večeri pakirali su se šutke. U noći su gospodina M.-a ponovo mučili košmari, ležao je u zagušljivom zraku hotelske sobe i činilo mu se da će jedini spas naći zurenjem u tamu. Ujutro su se odvezli u zrakoplovnu luku, a onda dalje, tamo gdje im je u to godišnje doba i bilo mjesto – na Tajland. Ostatak te zime proveli su razmjerno mirno, uglavnom ležeći na plaži i provjeravajući na internetu stanje svoga računa. U proljeće su se vratili u Europu da se ozbiljno prihvate svojih života.

Preveo: Mladen Martić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s