Marina Vujčić, Stolareva kći

Herbarij


2. rujna 2012.


Ovdje se odmaram od svijeta. To je jedino ovdje koje nije mjesto nego stanje.Iskrcam svoj višak riječi na ekran, u retke, a onda ih promatram kao da su otišle u neko poželjno progonstvo na koje ja nisam stekla pravo. I dalje su moje, ali su se odmetnule dovoljno daleko da ih više ne mogu svojatati.To me na jedinstven način odmara. Poslije se vratim u svijet olakšana, umanjena za količinu izgovorenoga. Oslobodim mjesto za nove rečenice koje će mi omogućiti to izostajanje. Taj blagoslov.


5. rujna 2012.


Opet oko jezera, jarunskog. Hod je svaki dan drukčiji. To volim kod hoda. Ista ja, isto jezero, isti koraci – a drukčije je. U mom hodu sudjeluje i nešto izvan mene. Nešto izvana, što svaki dan različito upijam. Kad ne bih imala po čemu drugome, mogla bih dane razlikovati po hodu. Ovako ih razlikujem po drugome.Današnji po nemiru, zastrašujuće nejasnom.Zbilja mislim da su mi svi prijašnji nemiri bili jasni, da sam im znala porijeklo i razloge. Ovaj je kao osoba – prisutan a nepoznat. Nemir neznanac.


22. rujna 2012.


Prije početka rečenice imala sam poriv izračunati dane bez zapisa. Pritom me obuzela nelagoda. Ne samo zbog šutnje, nego i zbog njezine mjerljivosti. Zbilja ne razumijem kako netko može voljeti matematiku i brojeve. Ja volim da je sve nemjerljivo, i šutnja i zapisivanje. I hod i stajanje. Sviđa mi se jedino brojka osam. Samo za nju vjerujem da nigdje ne počinje i ne završava, a to je ono što meni matematički odgovara.Kad nema drugih, moje se prave misli počnu razmnožavati. Kad kažem drugih, mislim na ljude, ne na misli. To negdje, gdje su se bile zavukle dok su drugi bili prisutni, počne se rastvarati, i one se iščahure. Krenu polako, oprezno, vireći prvo u mene iznutra pa u vanjski svijet, a kad osjete da je sigurno, zakotrljaju se i izađu.


23. rujna 2012.


Čitam Semezdinov Autoportret s torbom. Nekoliko jutara zaredom čitala sam po jedan tekst, uzimajući ih kao dnevni koncentrat književnosti, onako kako neki ljudi ujutro uzimaju žličicu meda.Jutros je došla na red Bijela košulja. Nakon zadnje rečenice, koja glasi: “Ali sada kad je nema, ona više nije obična, već je samo bijela košulja koje se, eto, sjećam kao da je bila živ stvor u ovim jutrima, izrazito pustim”, otišla sam hodati. Bijela košulja bila je sa mnom svih sedam jarunskih kilometara. Semezdinova, ali i ona moja bijela košulja. Ne baš moja, ali moja svakako.Možda svi imaju neku svoju važnu bijelu košulju, ne znam, ali jutros su te dvije bijele košulje, Semezdinova i moja, bile jedine važne bijele košulje na svijetu, ili barem najvažnije.Počelo je nehotičnom mišlju da je Semezdin izgubio svoju bijelu košulju, a da sam ja izgubila čovjeka iz bijele košulje. On svoju bijelu košulju nema, a ona druga, meni važna kao što je njemu bila njegova, visi u ormaru – a nema čovjeka koji ju je volio i nosio. Onda se ta misao počela razmnožavati. Tiho i bez patetike, kao da se radi o diobi stanica s plakata u kabinetu biologije, a ne o nečem intimno važnom. Tako je to s mislima – izvana je nemoguće vidjeti koliko su moćne.A ove jutros bile su moćne. Jer – nema dvojbe – gotovo svi koji pamte Boru, pamte ga u bijeloj košulji. Ona jedna, njemu najdraža, i danas visi u ormaru. Ona je jedini njegov odjevni predmet koji sam sačuvala. Jedini kojega se baš nikako nisam mogla odreći. Bio bi to još jedan gubitak previše.Kad se misao ustalila, više je nisam željela napustiti. Analogija je bila dovoljno podatna da se njome bavim svih sedam kilometara, a poslije, nakon šetnje, misli se slobodno mogu razrijediti i dan slobodno može postati sasvim običan. Sad je tema previše izazovna da je se odreknem jer, eto, ispalo je da i Semezdin i ja na fotografijama tragamo za onim što nam je oteto. Njegov je gubitak potpun jer toga što je izgubio nema ni na fotografijama, moj je potpun jer fotografije dokazuju da sam to doista imala. U matematici gubljenja, nepravednoj koliko i gubljenje samo, i s ove i s one strane oceana zjapi velika praznina – samo što je moja popunjena svime onime što ni jedna smrt ne može oteti. Semezdinovo je sjećanje apstraktno, a ja imam na raspolaganju milijun opipljivih tragova nekadašnjeg imanja kojima mogu prevariti gubitak, u onome što on zove izrazito pustim jutrima.Svakoga jutra moramo krenuti ispočetka. I Semezdin, živ čovjek bez najdraže košulje, i ja, s košuljom bez najdražeg čovjeka. Kod četvrtog kilometra ta mi je misao odzvanjala u ušima kao neodrživ oksimoron koji, ipak, itekako ima smisla. Kad misli postanu literarne, u stanju su povezati neusporedivo i od toga neusporedivog napraviti temu koja se, bez obzira na težinu apsurda, izbori za svoje pravo na postojanje. Stvarni život, onaj izvan fikcije, ne poznaje tu vrstu neravnoteže kojom se ravnoteža postiže.Sedam kilometara – po jedan za svaku godinu praznine. I to je bilo naizgled slučajno. Dužina moje uobičajene hodalačke rute jutros je imala neku novu računicu zahvaljujući paraleli koja povezuje sve te meridijane između jedne izgubljene i one druge bijele košulje.Stvarno je dobro da sam spasila tu bijelu košulju. Pa makar i zbog ovog jutra, tako utješno literarnog.Jer, kako god okreneš, dan nekako mora započeti. I tamo gdje bijele košulje nema, i ovdje gdje je bijela košulja umjesto čovjeka.


8. listopada 2012.


Za susjednim stolom čovjek je čitao novine. Naslovnica tih novina gledala je u mene. Gledao je, zapravo, aktualni ubojica, čija je fotografija bila otisnuta preko cijele stranice i čijem sam pogledu sad bila izložena – iako me se nije ticao. Taj čovjek ubio je ženu koju nisam poznavala. Ne znam čemu se veselila, o čemu je sanjala, je li slutila da će joj život biti kratak i da će tako brutalno završiti.To lice ubojice, taj višak, obilježio mi je dan koji je trebao nositi druge slike – nedužne poput žene čiji je život okončan zbog tog lica koje ona i ja sada dijelimo kao da nam je učinio isto.


19. listopada 2012.


Kad sretnem neke parove, vidim kako s mukom nose svoju bivšu ljubav.Ne znam uvjeravaju li sebe da je ona još uvijek tu, negiraju li njezino nepostojanje, ili su ga već priznali pa pristali ostati u olupini nekadašnje sreće. Ta bivša ljubav u njihovom držanju izgleda kao težak kofer koji bi najradije ostavili na garderobi i krenuli dalje olakšani jedninom. Čini mi se da je taj ljubavni umor najteža vrsta umora koju vidim na licima drugih.


9. travnja 2013., Trogir


Jučer je umro moj otac.Osam dana borio se za život u bolnici Firule u Splitu. Osam dana puštali su nas k njemu na kapaljku, a ja sam svoje minute koristila da mu na uho kažem koliko mi je važan. Cijelo to vrijeme vjerovala sam da ću ga jednom moći pitati čuje li čovjek u komi ono što mu govore.Od svih odgovora koje nikad neću dobiti, taj mi je bio najpotrebniji.


11. travnja 2013.


Kad bih dolazila u Trogir, otac bi me privinuo uz svoja dva metra i dva centimetra i zagrlio tako čvrsto da mi se činilo da će mi kosti popucati.Nikad me više nitko neće tako zagrliti.


13. svibnja 2013.


Kad upoznam neku osobu koja mi se učini zanimljivom, očekujem svemir u njoj. Ono duboko i moćno i nepregledno što se može vječno otkrivati i upoznavati.Onda prebrzo dođem do dna tuđeg bića i naslutim prazninu. To je uvijek tužno, shvatiti da ispod tog dna nema više ničega.Danas sam pored jezera shvatila zašto ga toliko volim. Jezero, mislim. Duboko je a tiho, neprimjetno moćno. Pretenciozno je to reći, ali podsjeća me na mene. Ja se zapravo uz jezero dolazim odmoriti uz sebe.


14. svibnja 2013.


Katkad samo treba obnoviti sadržaj vlastitog misterija.


10. kolovoza 2013.


Način na koji povremeno izbjegavam sebe graniči s mazohizmom. Znam što mi je potrebno za pravi život, a baš to si uskraćujem. Onda oplakujem rečenice koje nisam napisala, kao da mi ih je netko drugi uskratio.Ponekad pomislim da sam sve izmislila. Da je pravi život zapravo fikcija, a ono nedokazano da je stvarnost. Čim postojanje proglasim tako upitnim, odmah je sve uzbudljivije, i život i fikcija.


13. kolovoza 2013.


Često glumim prisutnost. Pristojnu prisutnost u zbivanjima, među ljudima, prisutnost u mislima koje sam spremna podijeliti. Te koje dijelim obično nisu moje – one su samo službene misli za svijet u kojem sam se nekom greškom zatekla. Priručne misli koje nikome nisu neočekivane, potrošna roba za kojom ne treba žaliti. Ne žalim za njima, ali katkad žalim zbog njih.Moj pravi svijet je nepokaziv. Povremeno me spopadne tuga što me nitko ne pokušava odgonetnuti.


22. listopada 2013.


Pronašla sam nešto dobro u nesanici. Kad se probudim u zoru, a to je gotovo stalno, prati me osjećaj da prva ugledam svijet. Prva sam u redu za doček dana koji tek stiže. Imam priliku svjedočiti toj nedužnosti, nenačetosti, obnovljenoj verziji neba i grada. Propušteni san tada postaje nepropuštena sadašnjost prije budućnosti koja će nastupiti kad se i svi drugi probude.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s