Potresne pjesme

Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševine

Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševina
i nastavile hodati:
koliko dugo smo spavale prije nego je
netko probudio ljeto?

Mi ne vjerujemo u grad, govorile su kćeri
kad su odlazile pazeći
da se ni jedna ne okrene
Tko ostavi oči na gradu,
urast će u pokradene tvornice
Tko gradu lice okrene,
noge će mu pojesti
nikad popravljane ceste
Oni koji su ostali
preživjeli su noseći požar
od kuće do posla do burze
pa tako ukrug
Iza svakog zida
čovjek je bio u plamenu
i čekao da njegov pepeo zatrpa
U svakom čovjeku
jezik je bio u plamenu
čekajući da se na njega
spusti pohlepna politika

Grad je prevaren
Grad je ponižen
Gradu ne pripadamo
Govorile su i spakirale svoje oči u strana poduzeća,
okrenuvši leđa na kojima je spavala lijena briga očeva
Oni su odavno
prenamijenjeni u vojarne:
ljubav je bila sposobnost
da ne dođe do katastrofalne eksplozije
Gradu ne želimo zlo,
ali tu ne pripadamo
govorile su i nosile brze jezike
u zdravije obroke,
odrezavši kosu
u kojoj su ostali zapetljani prsti majki
One su za gradove
razmontirane i sastavljene u
neke potrebnije alate:
ljubav je samo sposobnost
gladi da nas ubije bez osmrtnice

Majke, uništene željeznice
Majke, napuštene dvokatnice
Majke, pljesnjive kuhinje
kroz koji raste mlade bagrem
Majke, srpanjske oluje podižu krovove
Kad je ispod zemlje
grad promrmljao tu
pa još poneku smrt
ispod naslaga mrtve države
njegove kćeri okrenule su se
i golim rukama otkopale

maternice
i sve te nikad otvorene knjige
i dugo nakon što se zemlja nije smirivala
tješile
prevarene sestre
da svaki fašizam
na kraju odumre
Da je grad
moguće
izgraditi
i od poezije

Knjige grada koji ih je davno zakopao

Knjige grada koji ih je davno zakopao
pod kilograme prašine
napokon oslobođene s polica
puštaju da iz njih riječi prošetaju
kroz rastresenost ulica
Jučer sam ugledala
nasred opustošenog glavnog trga
nekoliko lavova i zaklela bih se
da je Vronski trčao prema njima
Vronski, pričekaj!
Ali riječi nikad ne poslušaju
one koji samo promatraju
Pitam: jesu li ovo tvoji lavovi?
Pitam: znaš li u kojem smjeru
sada moram naviti
ono što od mene ostaje
pod tonama šute?
On hita dalje jer ga se ne tičem
Molim te, hodaj sredinom ceste
Vodič kroz katastrofu
uvijek na to upozorava
Bilo kakvo naredno drhtanje
prouzročit će
opet
padanje istine

Tuga grada koji se ispraznio teret je na rukama

Tuga grada koji se ispraznio
teret je na rukama ljudi koji prilaze
vlatitoj sobi opreznije
nego prometnoj cesti
Tuga s ruku hvata se
na zrnje i sjemenke:
vrijeme je poljima
sjesti na leđa
i usitniti samoglasnike
Oblaci, spremnici prečestih kiša,
čude se nad ogromnm rupama
kraj kuća usamljenih starica
razmjenjujući teorije
o tuzi koja se sabija
i potom
urušava
do središta zemlje

Odlazak

Stvar s čovjekom i zemljom je takva-
tek s odlaskom osjeti
što je bilo potrebno ponijeti:

produljenu tišinu: sunce
u prerani sumrak
pažljivo razmazuje
hladnu tamu jekom zvonika,
oštru tišinu: prvi mraz
na ničijim minskim poljima,
utješnu tišinu: snijeg
prikriva opasnost
nevidljivog izumiranja,
mahnitu tišinu: svibanjska tuča
na vratovima mladica,
kiselu tišinu: prva smrt,
druga smrti,
treća smrti
Sve te mačiće-
mokre tišine
koje majka odnosi prema šumi
nakon poroda
Množinu tišine:
tijelo koje se toliko srami
postati tijelo,
tijelo koje se toliko boji
tijelo ostati

*

Još malo, mama.
Jutro trči iz smjera grada guleći mrak s prozora.
Imam sedam godina i koljenom stružem asfalt
školskog dvorišta. Živi su spremni
odustati od života svakog trenutka.
Živi premještaju mrtve jezicima
i traže način
da se vrate prvoj zemlji.
Na tavanu je štrik koji čeka mog oca.
Pod zemljom je njegov otac.
Živima ne mogu objasniti:
ljubav napukne
kad šiba presretne noge.
Koprive manje bole od nestrpljenja.
Žene koje su nam prethodile
čupale su iz sebe
djecu kao kukuruze
i sad ta strništa
vrište.
Mokra sam, mama.
Postelja me drži za stopala.
Udišem bijes koji odavno nije tvoj.
Predan ti je
kao što će biti predan meni.
Čudovište koje će me susretati
kad budem pokušavala
biti majka
svojoj djeci.
Žene koje su nam prethodile
uvijek bi ostajale na mjestu.
Muškarci koji su nam prethodili
utapali su se
u gladi
svoje djece.
Živi ne vjeruju u mrtve,
ali im vječito dolaze.
Jezik je otvorena rana
iz koje ne mogu otići.

Samo malo, mama.
Kćer me pita
zašto je sunce požurilo
Kćer me ne pita koliko je udarca
pretrpjela koža
dok je nisu skinuli
i može li se zaboraviti
da noć prevladava
ponekad i nakon jutra.
Kćer može postati svaka tišina.
Toplina te nježnosti
pretpostavlja da opstajem,
a to znači zaboraviti:

Da moram trčati
neprestano
dovoljno brzo
da nas ne sustignu,
da moram pobjeći
iz dna
u kojem nitko
ne može progovoriti.
Strah koji dolazi
s povišenim glasom vjetra.
Strah koji neprestano
dahće za vratom.
Ne plačem.
Veća sam od te slabosti.
Manjak sjećanja
naslijeđe je obitelji.

*

Vrijedna sam prisutnosti onih
koji razmišljaju trebaju li me voljeti
Noću iz mene klija
samo strah
samo strah
koji popušta
mišiće mjehura
dok
napokon
ne eksplodira

iz jezika

*

Dugo se nisam sjećala tih padova.
Sve zatrpano,
taložilo se na dno.
Riječi izvrnute iz prvih posuda,
korijenom su hvatale nebo
i na jezik je padao snijeg,
Sjećam se kako započinje nešto od nas:

Dugo smo vrtili jedne te iste kazete.
U jednoj cijeli vlak
zapne u mećavi dok dječica

trljaju ruke. Hvata ih glad i groznica.
U toj djeci ono najtiše je naše:
način na koji svijet
postaje prevelik kad ujutro otvorimo oči.

*

Ako majka kaže u kuću, a mi ostanemo vani,
ono što s nama ostaje otet će nas.
Prelamam taj odlazak toliko dugo
da se učini: riječ je o dolasku.
Opet promatram:
trava prerasta ogradu.
Dječje glave proviruju.
U mraku šapućem
bakine molitve.
Držim to sjećanje.
Grizem!
Vitke koprive, najviše.
Najteže im je umaknuti.
Svijet izviruje iza ceste.
Majka kaže da koprive ne bole
kao batine.
Kad otac odmakne
ona iz džepa vadi njihove
ljute listove.
Trljam malene debele ruke.
Plačem.
Ali ustajem.

Ako majka kaže na ručak,
a mi ne poslušamo,
ono što s nama gladuje
zatrpat će nas
pod metre zemlje
i nitko više neće znati
gdje kopati.
Svemu je lakše povjerovati
osim smrti
u neizdrživoj blizini.
Premaleni smo da razumijemo
da ovo nije mjesto
gdje pripadamo.
Ovaj prostor raste u nas
kao u njih nedostatak
drugog prostora.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s