Monika Herceg

1. A sada pazite!

“Nekoć ponizan, i na opasnoj stazi,

Pravednik je išao svojim putem

Dolinom smrti.”*

U tim sam godinama i u takvom stanju da prije spavanja uvijek moram dobro oprati noge, za slučaj da me u Noći treba odvesti hitna.

Da sam te večeri provjerila u Efemeridama** što se događa na nebu, uopće ne bih legla spavati. Međutim, zaspala sam vrlo čvrsto; pomogla sam si čajem od hmelja, a usto sam uzela i dvije tabletice valerijane. Zato kada me usred Noći probudila lupa po vratima – silovita, neumjerena i zato zloslutna – nisam mogla doći sebi. Skočila sam i stala kraj kreveta, lelujavo, jer nerazbuđeno, uzdrhtalo tijelo nije moglo preskočiti iz nevinosti snova u javu. Došlo mi je slabo i zateturala sam, kao da ću začas izgubiti svijest. Događa mi se to, nažalost, u posljednje vrijeme i u vezi je s mojim Boljkama. Morala sam sjesti i nekoliko si puta ponoviti: kod kuće sam, Noć je, netko lupa po vratima, i tek sam tada uspjela ovladati živcima. Tražeći po mraku papuče, čula sam da onaj tko je nastojao ući, sada obilazi oko kuće, mrmljajući za sebe. Dolje, u ormariću električnog brojila, imam omamljujući plin koji sam dobila od Dionizyja zbog krivolovaca, i upravo sam na to sada pomislila. Uspjela sam u mraku pronaći poznati hladni oblik spreja i tako naoružana upalila vanjsko svjetlo. Pogledala sam na trijem kroz bočni prozorčić. Snijeg je zaškripao i u mom se vidnom polju pojavio susjed kojega zovem Mutavi. Rukama je pridržavao oko bedara pole staroga kožuha u kojemu sam ga povremeno viđala kada je radio oko kuće. Ispod kožuha virile su noge u prugastoj pidžami i teškim planinarskim cipelama.

“Otvori”, rekao je.

S neskrivenim čuđenjem pogledao je moj ljetni laneni komplet (spavam u tome što je ljetos htio baciti Profesorski par, a podsjeća me na negdašnju modu i ljeta moje mladosti – na taj način spajam Korisno sa Sentimentalnim) i bez pardona ušao unutra.

“Odjeni se, molim. Veliko Stopalo je mrtav.”

Od dojma sam na trenutak izgubila moć govora, bez riječi sam izvukla visoke buce i nabacila na sebe prvu bolju vjetrovku skinutu s vješalice. Snijeg se vani u mrlji svjetla sa svjetiljke na trijemu pretvarao u polagani, sanjivi pršić. Mutavi je stajao pored mene šuteći, visok, mršav, koščat kao lik skiciran u nekoliko poteza olovkom. Pri svakom pokretu padao je s njega snijeg kao s kroštula posutih šećerom u prahu.

“Kako to ‘mrtav’?” upitala sam na kraju stegnuta grla otvarajući vrata, ali Mutavi nije odgovorio.

On općenito malo govori. Sigurno ima Merkur u šutljivom znaku, mislim u Jarcu ili u konjunkciji, aspektu, ili možda opoziciji sa Saturnom. A možda i s retrogradnim Merkurom – tada daje tajanstvenost.

Izašli smo iz kuće i odmah nas je okružio onaj dobro poznati hladni i vlažni zrak, koji nas svake zime podsjeća da svijet nije stvoren za Čovjeka, i barem nam pola godine pokazuje koliko nam nije sklon. Mraz je brutalno natrljao naše obraze, a iz usta su nam potekli oblaci pare. Svjetlo na trijemu automatski se ugasilo i hodali smo kroz škripavi snijeg u potpunoj tmini, ne računajući čeonu svjetiljku Mutavoga koja je taj mrak probadala na jednom pokretnom mjestu tik ispred njega. Ja sam tapkala u Mraku za njegovim leđima.

“Nemaš bateriju?” zapitao je.

Naravno da imam, ali gdje, to sam mogla saznati tek ujutro, pri dnevnom svjetlu. Uvijek je tako s baterijskim svjetiljkama, vidiš ih samo po danu.

Kuća Velikog Stopala stajala je malo po strani, poviše ostalih kuća. Bila je jedna od onih koje su nastanjene cijele godine. Samo on, Mutavi i ja živjeli smo ovdje, ne bojeći se zime; preostali stanovnici pomno su zatvarali svoje kuće već u studenom; ispu štali vodu iz cijevi i vraćali se u gradove.

Sada smo skrenuli s donekle raščišćenog puta koji prolazi kroz naše naselje i dijeli se na puteljke što vode do svake kuće. Do Velikog Stopala vodila je staza ugažena u dubokom snijegu, tako uska da je noge trebalo stavljati jednu iza druge i neprestano održavati ravnotežu.

“Neće baš lijepo izgledati”, upozorio je Mutavi okrećući se prema meni i na trenutak me potpuno zasljepljujući.

Nisam ni očekivala ništa drugo. Nakratko je šutio, a zatim rekao kao da se hoće opravdati:

“Uznemirilo me svjetlo u njegovoj kuhinji i lajanje kuje, nekako očajničko. Nisi ništa čula?”

Ne, nisam čula. Spavala sam omamljena hmeljem i valerijanom.

“Gdje je sada, ta Kuja?”

“Odveo sam je odavde, uzeo sebi, nahranio i valjda se umirila.”

Opet trenutak šutnje.

“On je uvijek išao rano spavati i gasio svjetlo, štedio je, a ovaj put je svijetlilo i svijetlilo. Svijetla pruga na snijegu. Vidi se s prozora moje spavaće sobe. Pa sam otišao tamo, misleći da se možda napio ili da nešto radi tom psu kada tako zavija.”

Prošli smo pored ruševnog štaglja i na trenutak je svjetiljka Mutavoga dovabila iz tame dva para svjetlećih očiju, zelenkastih, fluorescentnih.

“Vidi, Srne”, rekla sam uzbuđenim šapatom i uhvatila ga za rukav kožuha. “Došle su tako blizu kuće. Ne boje se?”

Srne su stajale u snijegu skoro do trbuha. Gledale su nas mirno, kao da smo ih zatekli u obavljanju nekog rituala, čiji smisao ne možemo pojmiti. Bilo je mračno pa nisam mogla raspoznati jesu li to one iste Gospođice koje su došle ujesen iz Češke, ili neke nove? I zapravo zašto samo dvije? Onih je bilo najmanje četiri.

“Idite kući”, rekla sam im i zamahnula rukom. Zadrhtale su, ali se nisu maknule. Mirno su nas pogledom ispratile sve do samih vrata. Prošli su me srsi.

Za to je vrijeme Mutavi, tupkajući, otresao snijeg s cipela pred vratima oronule kućice. Mali prozorčići bili su zabrtvljeni foli jom i papirima, drvena vrata pokrivala je crna ljepenka.

Zidovi predvorja bili su obloženi drvom za ogrjev, nejednakim cjepanicama. Bila je to nemila unutrašnjost, nema se što reći. Prljava i zapuštena. Svugdje se osjećao vonj vlage, drva i zemlje

– mokre, lakome. Zadah dima, dugogodišnji, pokrio je zidove masnim slojem.

Vrata kuhinje bila su odškrinuta i odmah sam na podu ugledala ležeće tijelo Velikoga Stopala. Moj ga je pogled jedva dotaknuo i odmah odskočio. Potrajalo je malo prije no što sam ga mogla opet pogledati. Ono što se vidjelo bilo je užasno.

Ležao je iskrivljen, u čudnovatom položaju, s rukama uz vrat, kao da nastoji raskinuti ovratnik koji ga steže. Polagano sam prilazila bliže, kao hipnotizirana. Vidjela sam otvorene oči za gledane nekamo pod stol. Prljava potkošulja bila je razderana oko grla. Izgledalo je kao da se tijelo borilo samo sa sobom i savladano palo. Postalo mi je hladno od Užasa, krv mi je zamrla u žilama i imala sam dojam da se povukla nekamo u moju najdublju nutrinu. Još jučer vidjela sam to tijelo živo.

“Moj Bože”, promucala sam. “Što se dogodilo?” Mutavi je slegnuo ramenima.

“Ne mogu dobiti Policiju, opet je češki signal.”

Izvukla sam iz džepa svoj mobitel, utipkala broj koji sam znala s televizije – 997, i za trenutak se u telefonu oglasio automatski češki glas. Tako je ovdje. Signal luta ne obazirući se na državne granice. Ponekad se granica između operatera na dulje vrijeme zadržava u mojoj kuhinji, a događalo se i da nekoliko dana stoji uz kuću Mutavoga ili na terasi, ali bilo je teško proni knuti u njezin hiroviti karakter.

“Trebalo se popeti više iznad kuće, na brežuljak”, posavjetovala sam ga prekasno.

“Prije nego što dođu, posve će se ukočiti”, rekao je Mutavi tonom koji posebno kod njega nisam voljela: kao da je popio svu pamet. Skinuo je kožuh i objesio ga na naslon stolca. “Ne možemo dopustiti da ostane ovakav. Izgleda strašno, a napokon – bio nam je susjed.”

Gledala sam to jadno, iskrivljeno tijelo Velikoga Stopala i teško mi je bilo povjerovati da sam se još jučer bojala toga Čovjeka. Nisam ga voljela. Možda je čak i premalo – nisam ga voljela. Prije bih trebala reći – činio mi se odvratan, grozan. Zapravo ga čak nisam smatrala ni ljudskim Bićem. Sada je ležao na nečistom podu, u prljavom rublju, malen i mršav, bespomoćan i bezopasan. Evo, komadić materije, koji se zbog teško zamislivih promjena pretvorio u krhki bitak odijeljen od svega. Rastužila sam se, zapanjena, jer čak i netko grozan poput njega nije zaslužio smrt. A tko je zaslužio? I mene čeka ista sudbina, i Mutavog, i one Srne vani; svi ćemo jednom biti samo mrtva tijela.

Pogledala sam Mutavog tražeći u njega nekakvu utjehu, ali on se već prihvatio pospremanja razbacanog ležaja, brloga na raspadnutom kauču, pa sam se pokušala sama utješiti. Palo mi je na pamet da je smrt Velikog Stopala mogla u stanovitom smislu biti nešto dobro. Oslobodila ga je od kaosa u kojemu je bio njegov život. I oslobodila druga živa Bića od njega. O, da, odjednom sam postala svjesna kako dobra može biti smrt, kako pravedna, poput sredstva za raskuživanje, poput usisača za prašinu. Priznajem, to sam pomislila, i zapravo i dalje tako mislim.

Bio mi je susjed, naše kuće nije razdvajalo više od pola kilometra, ali rijetko sam imala posla s Velikim Stopalom. Nasreću. Viđala sam ga više izdaleka – njegova sitna, žilava figura, uvijek malo teturava, kretala se na pozadini krajolika. Hodajući, mrmljao je nešto za sebe i ponekad mi je vjetrovita akustika Visoravni donosila djeliće toga monologa, zapravo prostog i jednoličnog. Njegov rječnik sastojao se uglavnom od psovki kojima je dodavao samo osobna imena.

Poznavao je ovdje svaki komadić zemlje, jer se izgleda ovdje rodio i nikada nije putovao dalje od Kłodzka. Razumio se u šumu– na čemu se može zaraditi, što kome prodati. Gljive, kupine, ukradeno drvo, suharci za potpalu, zamke, svakogodišnja utrka terenaca, lovovi. Šuma je hranila toga maloga gnoma. Trebao je stoga šumu poštovati, ali nije ju poštovao. Jednom je u kolovozu, dok je vladala suša, potpalio cijelo kupinište. Zvala sam vatrogasce, ali nije se uspjelo puno spasiti. Nikada nisam saznala zašto je to učinio. Ljeti je tumarao naokolo s pilom i sjekao stabla puna sokova. Kada sam ga uljudno opomenula, s naporom susprežući Gnjev, odgovorio mi je prostački: “Krepaj, stara babo.” Samo sočnije. Zarađivao je time što bi uvijek nešto ukrao, zdipio, drmnuo; kada bi vikendaši ostavili na dvorištu bateriju ili vr tlarske škare – Veliko Stopalo bi odmah nanjušio prigodu i maznuo sve što se poslije moglo utopiti u gradu. Po meni je trebao već nekoliko puta dobiti nekakvu Kaznu ili čak ići u zatvor. Ne znam kako se događalo da uvijek izmigolji. Možda su ga čuvali nekakvi anđeli; ponekad se događa da stanu na krivu stranu.

Znala sam da se bavi krivolovom na sve moguće načine. Sa šumom se ophodio kao s vlastitim posjedom – sve je u njoj pri padalo njemu. Bio je tip grabežljivca.

Nisam zbog njega spavala puno Noći. Iz bespomoćnosti. Nekoliko puta sam nazivala Policiju – ako bi već podignuli slušalicu, uredno su zaprimali moju prijavu, ali se potom nije događalo ništa. Veliko Stopalo je iznova kretao na svoju rutu, sa svežnjem zamki na ramenu, zloguko kriješteći. Malo, zlo božanstvo. Zločesto i neubrojivo. Uvijek je bio lagano pijan i valjda je to u njemu izazivalo srditost. Gunđao je pod nos i kolcem mlatio po panjevima stabala, kao da ih je htio otjerati sa svog puta; činilo se kao da se rodio u stanju blage pomračenosti. Puno sam puta išla njegovim stazama i skupljala za njim primitivne žičane zamke za Životinje, omče vezane za mlada stabla savijena tako da uhvaćena Životinja poleti uvis kao iz praćke i ostane visjeti u zraku. Ponekad sam pronalazila mrtve Životinje – Zečeve, Jazavce i Srne.

“Moramo ga prenijeti na ležaj”, rekao je Mutavi.

Nije mi se svidjela ta zamisao. Nije mi se svidjelo da ga moram dodirnuti.

“Mislim da bismo trebali pričekati Policiju”, rekla sam. Ali Mutavi je već pripremio mjesto na kauču i podvrnuo rukave džempera. Pogledao me je prodorno svojim svijetlim očima.

“Valjda ne bi htjela da tebe pronađu ovako. U takvom stanju. Pa to je neljudski.”

O da, ljudsko tijelo je zasigurno neljudsko. Osobito mrtvo. Nije li mračni paradoks da se sada moramo baviti tijelom Velikoga Stopala, da nam je ostavio tu zadnju nevolju? Nama, susjedima, koje nije poštovao, nije volio i smatrao nas nulom.

Po meni bi poslije Smrti trebalo dolaziti do anihilacije materije. Bio bi to najprikladniji način za tijelo. Anihilirana tijela vraćala bi se na taj način ravno u crne rupe iz kojih su došla. Duše bi putovale brzinom svjetlosti prema svjetlosti. Ako nešto takvo kao Duša uopće postoji.

Slamajući užasan otpor, poslušala sam Mutavog. Uhvatili smo tijelo za noge i ruke i prenijeli ga na kauč. Iznenađeno sam usta novila da je teško, a uopće se ne čini nepokretno, već prije tvrdoglavo kruto, neugodno kao uštirkana posteljina po kojoj se prelazi glačalom. Ugledala sam i čarape, ili ono što je umjesto njih bilo na stopalima – prljave krpe, obojci napravljeni od na trake rasparane plahte, sada sive i umrljane. Ne znam zašto me je pogled na te obojke tako jako pogodio u prsa, u prepone, u cijelo moje tijelo, da više nisam mogla suspregnuti jecaj. Mutavi me je pogledao hladno, kratko i izrazito prijekorno.

“Moramo ga odjenuti prije nego što dođu”, rekao je Mutavi i vidjela sam da i njemu podrhtava brada pri pogledu na taj ljudski jad (iako to iz nekih razloga ne želi priznati).

Najprije smo mu, dakle, pokušali skinuti potkošulju, prljavu i smrdljivu, ali nije bilo govora da bi je se dalo skinuti preko glave, pa je Mutavi izvukao iz džepa nekakav komplicirani nožić i rasparao materijal na prsima. Veliko Stopalo je sada ležao pred nama na kauču polugol, dlakav kao trol, s ožiljcima na prsima i rukama, tetoviran već nečitljivim crtežima, među kojima nisam uspjela razabrati ništa smisleno. Oči su mu bile ironično pritvorene, dok smo u razvaljenom ormaru tražili nešto pristojno za odjenuti, prije nego što mu se tijelo ukoči zauvijek i ponovno postane ono što je u biti bilo – grudica materije. Poderane gaće virile su ispod novih srebrnih hlača od trenirke.

Oprezno sam odmotala te odvratne obojke i ugledala njegova stopala. Začudila su me. Uvijek sam imala dojam da su stopala naš najintimniji i najosobniji dio tijela, ne genitalije, ne srce, ili čak mozak, organi bez bitnoga značenja, koje se precjenjuje. Upravo u stopalima krije se sve znanje o Čovjeku, tamo iz tijela istječe važan smisao tko smo zapravo i kako se odnosimo prema zemlji. U dodiru zemlje, na njezinu doticaju s tijelom smještena je cijela tajna – da smo građeni od elemenata materije i istodobno joj strani, odijeljeni. Stopala – to su naši utikači za kontakt. A sa da su mi ta gola stopala bila dokaz njegova drugačijeg podrijetla. Nije mogao biti Čovjek. Morao je biti neka bezimena forma, jedna od onih koje – kako kaže naš Blake – lijevaju kovine u prostranstvo, pretvaraju red u kaos. Možda je bio nešto nalik demonu. Demonska se bića uvijek prepoznaju po stopalima, drugačije žigošu zemlju.

Ova stopala – vrlo duga i uska, tankih prstiju s crnim, ne skladnim noktima, činila su se inteligentna. Palac se malo iz dvajao od ostatka, kao palac na ruci. Obrasla su gustom crnom dlakom. Je li itko vidio nešto takvo? Mutavi i ja razmijenili smo poglede.

U skoro praznom ormaru pronašli smo odijelo boje kave, malo zamrljano, ali zapravo rijetko upotrebljavano. Nikada ga nisam u njemu vidjela. Veliko Stopalo je uvijek išao u valjenkama i otrcanim hlačama, uz to je nosio kariranu košulju i štepani prsluk, bez obzira na godišnje doba.

Odijevanje mrtvaca asociralo me na milovanje. Ne mislim da je takvu nježnost upoznao za života. Pridržavali smo ga pažljivo pod ramenima i navlačili na njega odjeću. Njegova težina oslanjala se na moja prsa, i nakon vala prirodnoga gađenja koji me navodio na povraćanje, odjednom mi je došlo na um da to tijelo prigrlim, potapšam po leđima, umirujući ga: ne brini se, bit će dobro. Nisam to učinila zbog prisutnosti Mutavoga. Možda bi mi predbacio da sam perverzna.

Geste od kojih sam odustala pretvorile se u misli i postalo mi je žao Velikog Stopala. Možda ga je odbacila majka i bio je nesretan cijeloga svog tužnog života. Duge godine nesreće degradiraju Čovjeka više od neizlječive bolesti. Nikada nisam kod njega vidjela nikakve goste, nije se pojavljivala nikakva rodbina ni prijatelji. Čak se ni gljivari nisu zaustavljali pored njegove kuće da popričaju. Ljudi su ga se bojali i nisu ga voljeli. Izgleda da je bio u vezi samo s lovcima, ali i to rijetko. Po mojoj procjeni mogao je imati oko pedeset, puno bih dala da mogu vidjeti njegovu osmu kuću i nema li u njoj sa sobom prepleten nekakav aspekt Neptuna s Plutonom i s Marsom negdje u Ascendentu, jer je s tom zubatom pilom u žilavim rukama podsjećao na zvijer koja živi samo da bi sijala smrt i nanosila patnju.

Da mu navuče sako, Mutavi ga je podignuo u sjedeći položaj i tada smo ugledali da njegov veliki, otečeni jezik pridržava nešto u ustima, pa sam nakon kratkoga oklijevanja, stisnuvši od gađenja zube i povlačeći svako malo ruku, delikatno uhvatila to nešto za vršak i vidjela da među prstima držim koščicu, dugu i tanku, oštru kao bodež. Iz mrtvih usta oslobodio se grleni klokot i zrak, tihi zvižduk, koji je posve podsjećao na uzdah. Odskočili smo od mrtvaca i sigurno je i Mutavi osjećao isto što i ja: Užas. Na ročito jer se za trenutak u ustima Velikoga Stopala pojavila ta mnocrvena, skoro crna krv. Zloslutni potočić koji je istekao van.

Ukočili smo se, užasnuti.

“Izgleda da se”, rekao je tada Mutavi drhtavim glasom, “ugušio. Ugušila ga je kost. Kost mu je stala u grlu, zapela mu je kost u grlu, udavio se”, ponavljao je uzrujano. A zatim je, kao da

umiruje sam sebe, dodao: “Na posao. Nije ugodno, ali obveze prema bližnjima ne moraju uvijek biti ugodne.”

Vidjela sam da se proglasio šefom ove noćne smjene i podredila sam mu se.

Sada smo se posve predali nezahvalnom poslu da Veliko Stopalo uguramo u odijelo boje kave i postavimo u dostojan položaj. Odavno nisam dodirivala nijedno tuđe tijelo, a da ne govorim o mrtvacu. Osjećala sam kako sa svakim trenutkom u njega utječe nepomičnost, kako se skamenjuje iz minute u minutu; zato smo se tako žurili. I kada je Veliko Stopalo već ležao u blagdanskom odijelu, njegovo je lice konačno izgubilo ljudski izraz, postao je truplo, bez ikakvih sumnji. Samo se kažiprst desne ruke nije htio podvrgnuti tradicionalnom položaju pristojno prepletenih dlanova, nego se dizao uvis, kao da time hoće privući našu pažnju i zaustaviti na trenutak naše nervozne, užurbane napore. “A sada pazite!” govorio je taj prst. “Sada pazite, jer evo nečega što ne vidite, bitno polazište procesa koji je skriven pred vama, a vrije dan je najveće pozornosti. Zahvaljujući njemu svi smo se našli na ovom mjestu i vremenu, u maloj kući na Visoravni, posred snijega i Noći. Ja kao mrtvo tijelo, vi pak kao ne pretjerano važna, ostarjela ljudska Bića. Ali to je tek početak. Sada se sve tek po činje događati.”

Stajala sam s Mutavim u hladnoj, vlažnoj izbi, u ledenoj pustoši, koja je zavladala u nikakav sivi sat, i pomislila da to nešto što odlazi iz tijela isisava za sobom komad svijeta i da svejedno je li dobro ili loše, krivo ili neokaljano, ostavlja za sobom veliko ništa.

Pogledala sam kroz prozor. Svitalo je i polagano su to ništavilo počele ispunjavati lijene pahulje snijega. Padale su ne žureći, vrludajući u zraku i vrteći se oko vlastite osi poput perja.

Veliko Stopalo je već otišao pa je bilo teško sačuvati prema njemu neku ljutnju ili uvrijeđenost. Ostalo je tijelo, mrtvo, odjeveno u odijelo. Sada je izgledalo spokojno i zadovoljno, kao da se duh veseli što se na kraju oslobodio materije, a materija se veselila da je napokon oslobođena od duha. Obavljen je tijekom toga kratkog vremena metafizički razvod. Kraj.

Sjeli smo u otvorena vrata kuhinje i Mutavi je posegnuo za načetom bocom votke koja je stajala na stolu. Pronašao je čistu čašu i natočio – najprije meni, zatim sebi. Kroz zasniježene prozore polagano je ulazio osvit, mliječan kao bolničke žarulje, i u toj sam svjetlosti vidjela da je Mutavi neobrijan, a njegova čekinja sijeda jednako kao i moja kosa; da je njegova prugasta isprana pidžama razdrljena ispod kožuha, a kožuh zaprljan svim mogućim vrstama mrlja.

Ispila sam veliku čašu votke, koja me ogrijala iznutra. “Mislim da smo ispunili svoju obvezu prema njemu. Jer tko bi to učinio?” govorio je Mutavi više sebi nego meni. “Bio je jadni mali kurvin sin, ali što s tim?”

Natočio si je još jednu čašu i ispio je u jednom gutljaju, a zatim se stresao od gađenja. Vidjelo se da nema prakse.

“Idem nazvati”, rekao je i izašao. Pomislila sam da mu se smučilo.

Ustala sam i počela razgledavati taj strašni nered. Nadala sam se da ću negdje pronaći osobnu iskaznicu s datumom rođenja Velikog Stopala. Htjela sam znati, provjeriti njegove Račune.

Na stolu pokrivenom istrošenim plastičnim stolnjakom sta jao je pleh s pečenim komadićima nekakve Životinje, a u loncu pored, pokriven bijelim slojem masti, spavao je baršč. Kriška kruha odrezana od hljeba, maslac u staniolu. Na podu pokrivenom pohabanim linoleumom povlačilo se još nekoliko Životinjskih ostataka koji su pali skupa s tanjurom sa stola, slično kao i čaša i komadići kolača, a sve je usto bilo zgnječeno, ugaženo u prljavi pod.

Tada sam na prozorskom podboju, na limenom pladnju, opazila nešto što je moj mozak prepoznao tek nakon duljeg trenutka, toliko se tome opirao: bila je to ravno odrezana srneća glava. Pored nje su ležale četiri nožice. Poluotvorene oči morale su cijelo vrijeme budno pratiti naše napore.

E da, bila je to jedna od izgladnjelih Gospođica, koje se zimi daju naivno dovabiti promrzlim jabukama i koje, uhvaćene u zamku, umiru u mukama, ugušene žicom.

Kada sam polagano osvijestila što se ovdje dogodilo, sekundu po sekundu, obuzeo me Užas. Uhvatio je Srnu u klopku, ubio, a njezino tijelo raščetvorio, ispekao i pojeo. Jedno je Biće jelo drugo, u tišini, u Noći, u šutnji. Nitko nije prosvjedovao, nije udario nijedan grom. Pa ipak je Kazna sustigla demona, iako smrt nije vodila ničija ruka.

Brzo, dršćućim rukama skupljala sam ostatke, te male koščice, na jedno mjesto, na hrpu, da ih poslije sahranim. Pronašla sam staru reklamnu vrećicu i slagala ih u nju, te koščice, jednu za drugom, u taj plastični pokrov. I glavu sam oprezno položila u vrećicu.

Toliko sam htjela saznati datum rođenja Velikoga Stopala da sam nervozno počela tražiti njegovu osobnu – na kredencu, među nekoliko papira, listića iz kalendara i novina, potom u ladicama; tamo se drže dokumenti u seoskim kućama. I tamo je baš i bila – u zelenim pohabanim koricama, sigurno više nije važeća. Na slici je Veliko Stopalo imao dvadesetak godina, dugo, nesimetrično lice i namrštene oči. Nije bio lijep, čak ni tada. Ostatkom olovke zapisala sam datum i mjesto rođenja. Veliko Stopalo rodio se 21. prosinca 1950. godine. Ovdje.

I moram dodati da je u toj ladici bilo još nešto: snop fotogra fija, posve novih, u boji. Brzo sam ih pregledala, iz navike, a jedna od njih mi je prikovala pažnju. Pogledala sam je izbliza i već je htjela odložiti. Dugo nisam mogla shvatiti što vidim. Iznenada je zavladala tišina, a ja sam se našla u samom njezinom središtu. Promatrala sam. Moje se tijelo napelo, bila sam spremna na bitku. Vrtjelo mi se u glavi i u ušima mi je narastala mračna buka, šum, kao da iz obzorja nastupa golema vojska – glasovi, zveket željeza, škripa kotača, sve daleko. Gnjev uzrokuje da se um razbistri i postane pronicljiv, više se vidi. Zakloni druge osjećaje i vlada nad tijelom. Nema sumnje da iz Gnjeva dolazi sva mudrost, jer Gnjev je u stanju prijeći sve granice.

Drhtavim rukama gurnula sam fotografije u džep i odmah potom čula kako se sve pokreće, kako se pale motori svijeta i njegova mašinerija starta – zaškripala su vrata, pala je na pod viljuška. Iz očiju su mi potekle suze.

Mutavi je stajao u vratima. “Nije bio vrijedan tvojih suza.”

Usta su mu bila stisnuta i usredotočeno je utipkavao broj. “Još uvijek češki operater”, ispalio je. “Moramo se popeti na brijeg. Ideš sa mnom?”

Tiho smo za sobom zatvorili vrata i krenuli prteći snijeg. Na brijegu se Mutavi počeo okretati oko svoje osi s oba mobitela u ispruženim rukama tražeći signal. Pred nama je bila cijela Kłodzka kotlina okupana srebrnim, pepeljastim svitanjem.

“Bok, sine”, rekao je Mutavi u telefon. “Valjda te nisam probudio, ha?”

Nejasan glas je odgovorio nešto što nisam razumjela.

“Ma umro nam je susjed. Mislim da se udavio s kosti. Sada. Noćas.”

Glas s one strane je opet nešto rekao.

“Ne. Sada ću zvati. Nije bilo signala. Već smo ga gospođa Duszejko, znaš, moja susjeda, i ja odjenuli”, preletio me je po gledom, “da se ne ukoči…”

I ponovno glas, sada kao uzrujaniji.

“U svakom slučaju, već je u odijelu…”

Tada je netko s druge strane počeo govoriti puno i brzo pa je Mutavi odmaknuo telefon od uha i pogledao ga nezadovoljno. Zatim smo nazvali Policiju.

________________________________________________________________________________________

* William Blake, Vječno evanđelje, prev. Marko Grčić, GZH, Zagreb, 1980. (op. prev.)

** Astrološki godišnjak. (op. prev.)

Prevelo: Mladen Martić