Andriana Škunca: Otok, zrcalo riječi

NE DAJE LJUBAV
LJUBAVI DA SE DOZNA

plašeći nas cijelu zimu
nikakvu nam nadu nisu ostavili

snijeg se iznova topio pred vratima
o zemlji se čulo sve najgore

voljeli smo polje i zorom krenuli
tvrdi bez sjene vjerujući mijenama

zamoreni u neplodnosti prostranstva
morali se vratiti

jer još nije vrijeme
jer još nije smjelost
ne daje ljubav ljubavi da se dozna


JUGO

Nosi vjetar
šum
obranih vinograda
u večer jeseni

kiša će

olovom zgusnuto more
mračne misli sažima

kamen do kamena
ljeto je rasplelo paučine
oko nogu bijelih kuća

kiša će
mrmolji usahlo lišće
i prazni putovi uokolo

kada bi barem netko došao
prije mraka
po zalužinama
ne bi umirale
kapi i vjetar


ŽIVI KAMENJAR

vrijeme je prigušeno
središte na kamenu

kamen započinje
suhim talogom zemlje
iz ribe dijeli kost
ovcama razvlači lubanju

polako se otvara zlo
u živom kamenjaru

raste patnja
da rasčisti šutnju dna


MISLEĆI STALNO NA LJETO

ljetovat ću smjene
kadulja i trstika
prije noći borovih iglica prosutih

ljetovat ću melankolije
osamljenih olupina brodova
zasukanih
u krhkost i prolaznost oleandra

svenut će ljeto ko riba
uhvaćena na palingar
svoje pohote

mladost koju more pruža
sleći će bure

jesenovat ću kestene u parku
tišinom smrti orlova
misleći stalno na ljeto
živu ranu među maslinicima


DO NEBA BIJELO

gorki kamariž uz more otoka
škrebut po zidovima ogradica
sa južnim vjetrom oganj krša

slobodno kamenje do neba bijelo
izgriženo od soli najtužnije brdo
siromašne ovce prema tvrdini zagledane

kraj groblja borovi u krugu
sunce preko mirisnog koromača do križeva
blagi gavran u vjetru nošen prema snu

otporno poredane kuće u očekivanju
umornih težaka iz vinograda na večeru
prestaje dan sa tornja zdravomarija

MAJKA NA PUTU IZ JEDNE U DRUGU PROSTORIJU

U kocki tame svaki put ureže istu crtu teškim hodom kojim se pridržava. Od ulaska u mrak do izlaska u drugu prostoriju oslanja se o nevidljivi putokaz.
Dan joj zapreka.
Noć, nasuprot, razbuđuje pribranost što nepogrešivo upravlja njenim pokretima. Ili je to navika koja se ponavlja mehanički: put odlaska i put povratka?
Ruka izabire, štap odmjerava.
Pomaže li joj nešto pri tom ili pak potreba da prijeđe svagda istu razdaljinu, zrači čestice energije što je drugima nepoznata?
Slušam pucketanje poda, škripu vrata, putovanje se nastavlja. Jednakom upornošću nekoliko puta. Pa ipak – dokle je i s kojom slavom stigla?


NOĆU NAS POHODE MRTVI

Iz zidova kraj kojih su prolazili, svake se noći otkine po sjena. Pomiču se bivši pokreti onih koji su ih ispunjali. Šumovi oglašuju poruke njihove nazočnosti. Čuvaju ih kao dio tvarnosti koja se raspršuje sa snom.
Dodaju nam neka svoja svojstva koja ne možemo ponoviti.
Šeću oko uzglavlja motreći na naš rast kao na nešto nužno. Kušamo ih razaznati u nizu slika što nadiru. Pomiču tamu, guraju je na nas. Iz korijena prošlosti nadopunjuju svijet.
Dovršavaju ono što su odlaskom zaboravili dogotoviti. Slijed putanje odjekuje pucnjevima što se potom javljaju. Škripe: kreveti, žaluzine, podovi. Tmina je njihova produljena kob. Ona se širi i rasteže poput sjećanja.
Iza pohoda mrtvih raste mrak, pomisao da se neće vratiti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: