Monika Herceg

DJEVOJČICI KOJA ČEKA NA VOZ

Stavljam ruksak na ramena i krećem prema stanici. Široka ulica prolazi pored stare štamparije. Već dugo je ruševna, pa je i onima koji pamte, sve teže nadomisliti kako je nekad lijepo izgledala. Rano je, ti sigurno još spavaš. Na štriku ispod jednog polomljenog prozora prostrt je veš. Za oko mi je zapela jedna suknjica, ko zna, možda je baš tvoja. Ja moram dalje iz ovog mjesta u koje sve rjeđe svraćam. Ti i ja se ne znamo i nikad se nećemo upoznati, a voljela bih ti reći nekoliko stvari.

Vidjela sam te jučer na pijaci. Uz tebe je bio oniski muškarac. Tvoj otac? Možda, stariji brat? Vaš je štand bio prevrnuta kartonska kutija, s poredanim konzervama ribe. Imala si sitne crne pletenice i jednostavnu bijelu majicu. Noge su ti mirovale, a prsti na rukama igrali u džepovima bermuda. Ljudi su pored vas prolazili kao da ste ništa. Zastala sam, i nakratko, naši su se pogledi sreli. Ti se sigurno toga nikad nećeš sjetiti. Za tebe, ja sam bila samo jedna u masi onih kojima nije drago što ste došli baš tu, ko zna od kuda. Jedna od onih što se mogu slobodno kretati i putovati kud im volja. Sve to, vidiš, i jeste i nije istina. Tačno je da sam jučer stigla vozom, u ovaj mali pogranični grad, koji je u jednoj umrloj državi bio među glavnim željezničkim čvorištima. Putovanje je bilo dugo i dosadno, posebno zadnja dionica na kojoj zbog zastarjelih šina voz nije išao brže od 30 km na sat. U kupeu je bilo zagušljivo i prevruće, a u prozoru kojeg nije bilo moguće otvoriti, promicala su opaljena polja suncokreta. Slipava od znoja, našla sam se na zapuštenoj praznoj stanici. Ispred je stajao samo kombi Crvenog krsta s otvorenim gepekom punim kutija humanitarne pomoći. Da je bilo još koji stepen toplije, vjerovatno bih u bunilu pomislila da me voz iskrcao u vlastitu prošlost. Jer ja sam nekad, kao ti sad, ovdje bila izbjeglica. Taj rat se desio, dok ti još nisi bila ni rođena. Ono što je ostalo isto svih ovih godina, vidjela sam na kartonskoj kutiji iza koje si stidljivo stajala. Tako bih voljela da ti mogu reći da se ne obazireš na prezrive i prijekorne poglede, jer vi, kao sad prodajete ono što vam je dato – meni je jasno da niko normalan u sebe ne može strpati toliko konzervirane ribe. Ne znam da li ti se to desi, ali tad kad sam bila tvojih godina, pomislila bih da su neki drevni ribari danonoćno spuštali mreže u mora, kako bi nahranili sve buduće ratove i nesreće u svijetu. Prošla sam pijacu i nastavila svojim putem, ali gdje god da bih svratila, koga god vidjela, imali su nešto za reći o vama. Tako sam saznala da ste se smjestili u staru štampariju. Da ste digli branu i napravili bazen. Da noću palite vatre, a neki su spomenuli da pjevate i plešete do zore. Govorili su još svašta, što bih ti radije prešutjela. Jučer je bio naporan dan. Kasno je bilo kad sam konačno ostala sama. Ispružila sam se na krevet u mračnoj sobi i požalila što nisam isplanirala da ostanem barem dan duže. Nikad ne mislim na umor. To stalno kretanje: samo ići, uvijek ići. Bojim se stati još od tih godina, kad sam čekala uz praznu prugu, istu onu u koju i ti gledaš iz dana u dan. U ustima sam držala plastičnu zviždaljku s kuglicom i jako puhala. Pištala sam vozu da dođe i odvede me u neko ljepše i pravednije sutra. Ali ničeg nije bilo osim tih starih šina: dvije beskonačne linije od kojih ostaje hrđa po dlanovima.

Voz kojim idem dalje, dolazi za pola sata. Čekam na klupi, dok pored mene drijema sklupčana tigrasta mačka. Samo joj se vrh repa malo pomjera. Milkim je po glavi, ko zna, možda se još jedino u njenom snu svijet nakratko odmara od nemira. Iza pruge je livada, možda ću jednom na nekoj sličnoj sjesti da otpatim ovaj svijet jednom za svagda. A ti? Ne znam kad i kuda, ali otići ćeš. Još ćeš sretati onih koji dijele ljude na naše i vaše. Tako je to sa svih strana granica. Ali tebi to više neće biti važno, jer tad ćeš hodati svijetom svjesna da nisi ničija.