Monika Herceg

JEZIK ZIME

gle, zima je. opet dvije stotine noći zima jede ljude
kao arktički piton.
neizdrživo je kako iz te visoke tube u mezosferi
drugorazredno, čađavo nebo kao pasta tanko curi
na ljude, kaplje curak iz prazne ambalaže
upotrijebljenog
adamovog šampona na svako golo stablo,
pokleklo koljeno i namočeno tjeme.
svi meteorolozi i ginekolozi u crnini pjevaju baladu
odviše je tanak crveni curak života zimi,
kao od zelenkaste bale vraga
istanjuju nam se usne za ljubav i organi vjere.
vidimo da je duga zima navučena naopako preko
tijela pješaka
kao premali i tanak džemper.
za doručak poslužuje se kaša od crnih cipela onih
zauvijek izuvenih
pred vratima x-ray kabine,
za večeru subatomske krhotine noktiju i
kose mrtvih predaka iz Mađarske, Bosne i
Slavonije.
jednom sam vidjela golu zimu.
zima je duga i debela kost pahulje
zabodena u grlo dječaka zatrčanog niz sleđene
stijene
praznoga olimpijskog bazena.
zimu su jedva izvukle svojim plesnim nožicama
dvije prolaznice i
poslije plakale koliko je bila debela i crna.
ta vijest nije bila u dnevnim, već u noćnim
novinama.
zima je kvas u kori jastuka – u kori zida – u kori
kruha
ne mijenja oblike i hvata se
za krhke i samotne podrume i tavane.
zima je vrh jezika zalijepljen za sleđeno staklo,
odatle ta sonorna tišina i tajna sitne buke.
zima škripi kao ledena rima mokre grane sa
samom sobom,
luda je kao trčanje sklopljenih očiju prema zidu
i ispružen kažiprst izgubljene
muške rukavice u šumi.
zima sve grebe, tetovira po nama masne tuljanove
točke,
njezin jezik je nepovratnost svih toplih riječi
zapelih u tuđem a
voljenom,
nikad dotaknutom uhu.

STOL DJED

Stol u stanu u kojem sam ljetovala toplo je drven,
prisno izobličen, kvrgav od starosti. Naborani
dalmatinski djed.
Zapravo, izgleda kao jedan od preživjelih prvih
stolova koje je
izradio mladi tesar Isus. Ni blizu onom beskrajnom
na kojem je blagovao posljednju večeru.
Pripada razredu malih stolova za male starinske
kuhinje
napadane crvotočinom. neizbrisiva mrljica masti.
Ovako kako živi, monaški, odvojen je od svih
stolova ovoga svijeta.
Stolovi su ionako samci, druže se samo s ljudima,
no uvijek odozdo. Odozdo nekoga vole.
Šutke gledaju u tajni život nogu, igre.
Ima li stol trenutke radosti?
Ponekad se oko njihovih čvrstih isprepletu umorne
noge djevojaka.

ŽENA IZ AUTOBUSA

Nikada ništa, ta žena nije imala ni auto ni avion ni
Zenona.
Ništa brzo, ništa novo, pa su je Brzi i Centralni
ogovarali.
Jedna je visoka žena godinama gubila neku
neobičnu nevinost na autobusnim
i tramvajskim stanicama.
Sa svoje je periferije starjela i blijedila brzo kao
poništene zetovske karte.
Busevi inače rijetko idu. Dugo voze. Kasne.
Ulazila je i izlazila iz raznih autobusa;
još od osnovne škole gubila spore sate na bezdušni
autobusni život,
pa je u zrelim godinama duž njezinih leđa polako
počelo teći ljepilo za kornjače.
Samotne čančare bez prebijene i bez druga.
Šutljive i zle.
Jednoj se ženi usred bijela dana zalijepila kornjača
za leđa, crna, oštra i
odana kao kamenica. Kliznula je iz nečijih
izgriženih ženskih usta.
Visoka je žena u strahu spustila vrećice na pločnik,
malko je usporila.
Susjedi su šaputali iza nje
evo Okoštavanje.

POTRES

22:50
odjednom,
velika se kuća zaljuljala kao
probušen čamac za spašavanje
na valu svega što je od nas veće

TIJELO JE KAMEN

od kreveta do neba
svi ga čavli i latice udaraju, sve boli.
među kamenjem,
nema tako teškog kamena kao što je
čovjekovo tijelo.
corpus delicti.
i tako drobljivog, na ubod nježnog.
corpus delicate.
tijelo je dragi kamen pun krvi
koji je najteže dići
kad umre.
može li Bog stvoriti kamen teži od Božje
snage, pita se slomljena
srednjovjekovna glava-praćka i pada
na dno mora bolesnoga tijela.
ponekad, tijelo bi ostavilo svoje crno leglo.
javljaju Michelangelove ptice da
podignuto je mrtvo tijelo,
odvaljena stijena,
corpus christi.
IsusLazar.