Gusti, gusti mrak. Dok njena majka drži njeno krhko tijelo nad vodom koja se od mraka između njih razlikuje samo jer grgolji, jer govori. Kome govori rijeka, ne zna. Glasna je, preglasna. I dijete je glasno. Vuče njene bradavice. Ne spava. Ne jede. Viče i viče. Što da radi s tim djetetom? Rijeka ga može uzeti. Možda tad sva ta buka prestane. Rijeka voli u pokretu, rijeka ne osjeća raspadanje tijela koje ona osjeti otkako je iz sebe istisnula to stvorenje. Iznad nje nebo prepolovljeno velikim oblakom koji prekriva mjesec i cijeli svemir koji šuti u njih.
Daj da ti, mama, ispričam tu priču. Gore, te zvijezde koje govore tvojim plitkim uzdasima dok plačeš jer ti je hladno i jer si gladna, one su daleke tisuće svjetlosnih godina. Te zvijezde rađaju se i umiru, poput nas, osvjetljavajući svemir koji je nepregledna hladna pustoš. Ali tamo gdje su zvijezde, postoje i mogući životi i one nesebično cijeli svoj dugi život izgaraju kako bi potpuni mrak ipak bio obasjan. Zamisli, mama, koliko je svemir savršen da je i na to mislio. Ništa ne putuje brže od svjetlosti, osim možda mraka.
Zvijezde, ima ih milijarde, kao i zrnaca pijeska. Mnoge su veće od našeg Sunca koje je stotinu puta veće od naše Zemlje, iako djeluju tako sitne, to je jer su daleko, mama. Iza svih tih zvijezda koje vidimo, postoje i mnoge druge, mnoge već i umrle, čijoj su svjetlosti trebale milijarde godina da dođe do naših teleskopa. Znaš li mama da danas možemo gledati skoro u rođenje vlastitog svemira? To vrijeme, moje i tvoje, vrijeme cijele povijesti, toliko je sitno naspram toga koliko je star svemir. Znala si mi reći da je Zemlja možda i ravna i da nitko osim boga ne može ništa o tome znati. Znala si mi reći da nikad nisi htjela roditi kćer. Onda bi dugo ljuta šutjela i prala posuđe dok bih ja pokušavala pronaći način da te volim manje. Kad si prema mojoj djeci bila nježnija nego prema meni, znala sam da možda nismo bile krive ni ti ni ja, nego ta prva voda i taj prvi mrak s kojim si razgovarala iznad divlje rijeke. Pričala si mi kasnije da su se rijetki kupali u njoj jer je struja bila toliko jaka da bi ih povukla. Rijeka-grobnica, tako si je zvala.
Zašto te tvoja majka nije bacila niz slapove Vrbasa, nitko nije znao. Tvoja tetka je trčala za njom, i kad je došla do klisure, ona se već okrenula. Odlučila. Plakala si kao da si tek rođena i da si se upravo izborila za svoj prvi udah. Sada si se sudarala s majčinim mrakom i mrakom iznad rijeke. Jesu li ta dva mraka bili gusti kao onaj prije nego si vidjela bijelu svjetlost ovog svijeta? Je li taj mrak, hrđav na tijelu tvoje majke bio toliko hladan, da si morala vikati kao da se ponovno rađaš? Je li to isti onaj mrak koji me još uvijek zaskoči noću kad ne ostavim upaljeno svjetlo u hodniku. Mrak u kojem tijelo više nije tijelo nego tihi žamor svemira, a svemir, beskrajna praznina, doziva. Svake noći osluškujem kako mrak velike pustoši doziva moj mrak.
Gdje smo tada bili mi, dok je jedno gladno dojenče drhtalo u majčinim rukama nad hladnom, divljom vodom? Tetka te je odnijela. Hranila kuruzom i mlijekom. Nekako si izrasla. Nekako su se i tvoja leđa podignula uspravno. Na njima vječno pljusak šiba i oklagija. Baba ti nikada nije oprostila što te nije sunula u grlo rijeke. Možda bi život tada stao tamo gdje je trebao. Možda ne bi bilo tvoje braće i sestre. Možda bi se putevi razmrsili, tvoji i njihovi. Tko bi tada ostao i u kojoj bih ja priči tražila svoje ime?
Trebala si se zvati Anabela, često mi je majka govorila. Anabela. Pokušavam rekonstruirati. Na jednoj fotografiji ja sjedim u džemperu, brat sigurno ne stariji od tri godine s dudom u ustima (što znači da ja imam najviše pet), otac među nama na krevetu. Radi fotografije pokušavamo biti zagrljeni. Krevet je razvučen, kako majka običava raditi kad idemo spavati. Otac tada nije mogao imati više od trideset pet godina, a u njegovom osmijehu velika rupa, zubi koji su ispali već tada dajući ustima samo dva oslonca sa strane. Dva zuba u pokušaju osmijeha oca koji je tada bio ne puno stariji nego sam ja sada, a izgledao je onako kako je izgledao svih narednih godina, kao da će ga smrt već sutra susresti i odnijeti.
Spavamo u kinderbetima, čak i kad smo preselili. Već smo pošteno zakoračili u školu, ali kinderbeti su bili veliki dovoljno da stanemo u njih, a novaca nije bilo.
Kad nam već noge ne mogu biti u drugačijem položaju nego skupljene, kupuju nam francuski ležaj na koje spavamo oboje, brat i ja, a ležaj stave, kao i nekad kinderbete, u kuhinju. Nikad zapravo nismo imali takvo mjesto koje bi se moglo nazvati pravom kuhinjom. Dok smo živjeli mi u jednoj sobi, a baba i đed u drugoj, mama je uvijek kuhala u njihovoj sobi, na njihovoj peći. To se nije promijenilo kad smo jednu posuđenu kuću zamijenili drugom, i dalje je mama kuhala u njihovoj sobi gdje su opet smjestili veću peć na drva od one koja je grijala sve nas koji smo spavali u dnevnoj sobi i kuhinji.
Zašto se moja majka udala za mog oca? Jednostavno, ono što je on nudio činilo joj se bolje od onog što je ostavila.
Što je kuhinju činilo kuhinjom? Tamo je bilo nekoliko kredenaca i dva viseća elementa. U njima su spavali tanjuri. Kasnije je doselila u našu sobu, našu kuhinju i jedne električna pećnica. Ili nije? Jesam li to umislila, da je mama jednom ipak, prije nego su obnovili kuću na selu, uspjela uštedjeti da kupi pećnicu pa peče pite i biskvit i ne znoji se ljeti kraj peći na drva? Moja majka kuhala je tek toliko da imamo skuhano, a uvijek je govorila da je lako raditi fina jela ako imaš čime. Njena kuhinja bila je svedena na osnovne namirnice i najčešće smo jeli prežgane juhe ili pite. Bile su to pite od krumpira, pite od šećera, pite od kiselog zelja, pite od svega.
Otac je bio opća imenica. Kad bih je premetala po jeziku, okus je najčešće bio slan ili gorak, samo u rijetkim trenucima sjetila bih se sladoleda ili čokolada koje je za nas kupovao na placu.. Premetanje očeve funkcije na jeziku često je pokušalo doći i do umanjenice koja je trebala omogućiti zbližavanje, ali reći mu tata bilo je i teže nego ga promatrati kao slučajnog stranca koji ne razumije kako je zalutao u svoj život.
Moj otac znao je mnogo toga. Kad bismo ga zamolili, nacrtao bi nam lokomotivu ili konja. Činilo nam se da su živi i da će istoga trena izaći iz papira.
Bio je crn, krezav, mršav. Ruke su mu bile neprestano prljave i takve ih pamtim kad god pomislim na njega, njegove ruke crne su do laktova od motornog ulja.
Monika Herceg 
Leave a Reply