Marija Stepanova: Sjećanja, sjećanja

Umrla mi je teta, tatina sestra, nedavno je navršila osamdeset godina. Nismo bile bliske zbog dugog repa obiteljskih neslaganja i uvreda, koji se vukao, moji su mama i tata s njom bili u takozvanom “komplicirano je” odnosu, nismo se često viđale te se među nama gotovo ništa nije ni primilo da bi naraslo. Povremeno bismo se čule telefonom, još rjeđe vidjele i s godinama je, isključujući telefon (“Ne želim nikoga slušati!”), nestajala sve dalje u okviru koji je sama sebi iskrojila: u dubinu stvari i stvarčica kojima je zatrpala svoj mali stan.

Teta Galja živjela je maštajući o ljepoti: o potpunom i konačnom rasporedu predmeta, bojenju zidova i vješanju zavjesa. Jednom se, prije mnogo godina, prihvatila generalnog čišćenja, koje je postupno obuhvatilo cijeli njezin dom. Sve se vrijeme odvijao proces pretresanja i pregleda nužnoga; sadržaj stana trebalo je proanalizirati i sistematizirati, svaka je šalica zahtijevala promišljanje, prestavši biti ono što jest, knjige i papiri postali su obični otimači prostora, nabacani na gomile i hrpe, pružajući se po stanu poput barikada. Stan se sastojao od dviju prostorija i kako su predmeti osvajali prostor, Galka se premještala iz jedne u drugu, uzimajući sa sobom samo ono najpotrebnije. No i ondje bi opet počeo proces analize i procjene, kao da je njezin dom živio, izbacivši na vidjelo svoju unutrašnjost i ne znajući je ponovno uvući natrag. Važno i nevažno prestali su postojati; sve je, na ovaj ili onaj način, bilo od važnosti, čak i veoma požutjeli, desetljećima sakupljani novinski izresci koji su stajali u visokim stupcima poput utvrda oko zidova i kreveta. Mjesta za domaćicu sad je ostalo tek na ulegnutom malom dvosjedu, na kojem smo nas dvije tog puta, koji mi se posebno urezao u sjećanje, sjedile usred pobjesnjelog mora razglednica i časopisa s televizijskim programom. Pokušavala me nahraniti tikvicama i silom mi gurnuti u usta dragocjene, za goste ostavljene čokoladice, a ja sam sramežljivo odbijala. Na samom vrhu, meni najbliži, bio je izrezak “Kakvu ikonu treba vaš horoskopski znak”, s nazivom novina i datumom izdanja napisanima iznad naslova preciznim, idealnim rukopisom, plavom tintom na mrtvom papiru.

* * *

Došli smo otprilike sat nakon što nas je nazvala njegovateljica. Stubište je bilo u polumraku i sve je brujalo: na stubama i odmorištima stajali su i sjedili neznanci koji su nekako doznali za njezinu smrt i sjatili se onamo ne bi li prvi ponudili svoje pogrebničke usluge, pomoć oko dokumenata, nosimo-ovjeravamo-rješavamo. Tko ih je obavijestio – policija ili liječnici? Jedan od njih s nama je ušao u stan i ondje stajao, ne skidajući jaknu.

Teta Galja umrla je osmog ožujka predvečer, na sovjetski praznik mimoza i čestitki s pačićima – jedan od državnih praznika na koje se naša obitelj običavala okupljati, razvukavši široki blagovaonički stol i nalijevajući mineralnu u čaše od tamnocrvenog stakla uz obaveznu prisutnost četiriju salata: mrkva i orasi, cikla i češnjak, salata od sira i francuska salata za konačnu ravnotežu. Nije bilo tako već trideset godina, okupljanja su prestala nedugo prije no što su moji roditelji otišli živjeti u Njemačku, Galka je ostala u ljutnji, a novine su počele objavljivati uzbudljive stvari: horoskope, recepte i novosti iz narodne medicine.

S razlogom je odbijala odlazak u bolnicu. Ondje su umrli njezini roditelji, moji djed i baka, a i sama je imala iskustva s državnim zdravstvenim ustanovama. Unatoč tome sve je upućivalo na potrebu da se pozove hitna pomoć, čime bi stvar i završila da nije bio praznik, no odlučile su čekati radni ponedjeljak te je tako Galka dobila priliku okrenuti se na bok i umrijeti u snu. U susjednoj prostoriji, u kojoj je boravila njegovateljica, u uzorku šahovske ploče cijelom su širinom zida visjele brojne fotografije i crteži mojega oca, najbliže vratima nalazila se crno-bijela slika iz moje omiljene serije o veterinarskoj klinici, snimljena šezdesetih. Fotografija je veoma dobra: pas i gospodar – namršteni četrnaestogodišnjak i bokser, sjede kod ormarića, stisnuti jedan uz drugog, čekajući veterinara.

* * *

Stan je sad bio u stanju šoka, raspada, pun odjednom devalviranih stvari. U kutovima velike prostorije šutjeli su suhi kosturi televizora. Ogromni novi hladnjak bio je napunjen zalihama zaleđene cvjetače i zamrznutih štruca kruha (“Mišenjka voli kruh, kupi više”). U ormarima su se nalazile sve one knjige koje pozdravljaš kao rodbinu, kojoj dolaziš u goste – Ubiti pticu rugalicu, crni Salinger s dječakom na naslovnici, plavi hrptovi knjiga iz serije Biblioteka pjesnika, sivi Čehov, zeleni Dickens. Na policama su stajali stari poznanici: jedan drveni i jedan plastični žuti pas te još jedan izrezbareni medvjed sa signalizacijskom zastavicom na koncu. Svi su izgledali kao da su odlučili malo sjesti prije puta, odjednom posumnjavši u potrebu vlastitog postojanja.

Kad sam nekoliko dana poslije sjela ne bih li dovela papire u red, među fotografijama i prazničnim čestitkama gotovo da i nije bilo zapisa. Bilo je naslaga toplog rublja i vojničkih dugih gaća, novih i lijepih sakoa i sukanja, namijenjenih posebno uparađenom izlasku, te stoga i nikad nošenih, kod kojih se zadržao miris sovjetske trgovine. Muška izvezena košulja iz predratnih vremena, mali koštani, rupičasti, djevojački broševi, ruža, još jedna ruža i ždral pripadali su Galkinoj mami, mojoj baki Dori, a već ih četrdeset godina nitko nije nosio. Među svim tim stvarima postojala je bezuvjetna i neposredna poveznica: sve je to imalo smisla i nešto značilo samo kao cjelina, u zajedničkom okviru života koji je tekao, a sad se pred očima pretvaralo u prah. U jednoj knjizi o funkcioniranju mozga pročitala sam da za prepoznavanje ljudskog lica kao lica nije nužna samo cjelovitost njegovih crta, već više ovalan oblik. Bez ovala neće ići: on ograničava našu pripovijest i sabire je u umu dostupnu cjelinu. I sam život može biti ovalnog oblika dok traje ili posmrtna poveznica na priču o onom što je bilo. Ponizan sadržaj njezina doma, odjednom postavši otpadom, dehumanizirao se i prestao biti podsjetnikom i znakom bilo čega.

Stojeći nad njim, činila sam ono što je trebalo, čudeći se kako se malo pisalo u domu u kojem se toliko čitalo, dok sam s nesigurnom nježnošću prebirala po nevelikom broju jezičnih tipaka koje sam mogla pritisnuti; nedavnim ili davnim frazama, pričama o psićima iz animiranih filmova, upitima o tome kako napreduje mali – moj sin, pričama o davnoj šetnji poljima, još tridesetih, sve lako hlapljivo, nepovratno jezično tkivo. “Nikad ne bih rekla fenomenalno, samo veličanstveno!” strogo me je upozoravala Galka, bilo je još toga, sad se i ne sjećam, papa umjesto oče, vijesti o prijateljicama, novosti o susjedama, informacije iz veoma osamljenog života, koji se sam sobom hranio.

No stan je svejedno bio mjesto na kojem se pisalo, a ubrzo sam to i sama doznala. Među stvarima od kojih se teta Galja nije rastajala do posljednjeg trenutka, pitajući za njih i dodirujući ih, pronašla sam sveske ispisanih rokovnika, svakodnevnih kronika, koje je zapisivala godinama, svakoga dana pokoji redak, isto kao što je ustajala i umivala se. Ležali su u drvenom sanduku kod krevetnog uzglavlja i bilo ih je mnogo: ispunili su dvije velike torbe, u kojima sam ih odnijela kući, u Bannij pereulok, te sam ih odmah počela čitati u potrazi za pričom, objašnjenjem, ovalom.

* * *

Strastveni čitatelji različitih vrsta dnevnika i bilježnica sa zapisima dijele ih u dvije jasno odvojene kategorije. Onu u kojoj se na poseban način govori s namjerom službenog tumačenja i koju treba čuti netko izvana. Bilježnica postaje poligon, mjesto za ispravljanje pogrešaka i vježbanje svoje vanjštine, pretvarajući se, poput jednog od dnevnika Marije Baškirceve, u opsežan manifest, beskrajan monolog putem obraćanja nevidljivom, no očito suosjećajnom kanalu.

Meni su zanimljiviji dnevnici druge vrste, oni koji predstavljaju radni alat, posebno izrađen za ruku upravo određenog zanatlije i stoga neprikladan za druge. Radni alat formulacija je Susan Sontag, koja je desetljećima prakticirala ovaj žanr, a meni se čini da nije u potpunosti točna. Zapisi u bilježnicama Susan Sontag, no ne i samo njezini, nisu tek puka sposobnost gomilanja ideja, kojima se treba vratiti poslije, onako kao što vjeverice trpaju žirove u vrećice pod obrazima ili poput ostavljanja jasnog nacrta od tri točke o tome što se dogodilo ne bismo li se toga prisjetili kad nam zatreba. Ta je praksa apsolutna potreba u svakodnevnom životu određene vrste ljudi: mrežasta podstava koja ih drži u vezi sa stvarnošću, kao i uvjerenje u njezinu neraskidivost. Takvi tekstovi računaju na jednog jedinog čitatelja, no itekako zainteresiranog! Otvoriš bilježnicu na bilo kojem mjestu, i uvjeriš se u vlastitu stvarnost; ona je skup materijalnih dokaza kojima se potvrđuju povijest i trajanje života, a najvažnije je da ti je prošlost nadohvat ruke. Uglavnom, sve te stvari (tako bogato predočene u dnevnicima Susan Sontag – liste filmova i pročitanih knjiga, popisi lijepih riječi, reducirani opisi događaja poput sušenih gljiva) gotovo nikad ne rezultiraju ničim, ne izazivaju nikakve posljedice, ne pretvaraju se u knjigu-članak-film, ne postaju uporištem ili polaznom točkom za pravi rad. Uopće se ne trude ikome išta objasniti (osim sebi, no takvim galopom i brzim rukopisom da je ponekad teško utvrditi što im je osnovni smisao). Riječ je o običnom hladnjaku ili, kao u stara vremena, ledari, mjestu za čuvanje lako kvarljivog proizvoda sjećanja, područja u kojem se skupljaju svjedočanstva i potvrde, materijalni zalog nematerijalnih odnosa, da se poslužimo Gončarovljevim izrazom.

Ima u tome neke maglovite neugode, makar i zbog zalihosti; govorim to utemeljeno jer sam i sama takva te se i meni moji radni zapisi nekada čine poput balasta: mrtvog, suvišnog tereta, od kojeg bi se trebalo rastati, ali što bi u tom slučaju ostalo od mene? U knjizi The silent woman,koja nalikuje na moju bilježnicu, od čega me podilazi jeza, Janet Malcolm opisuje interijer. Sjećam se da su ondje u suživotu bili časopisi, knjige, pune pepeljare, prašnjavi peruanski suveniri, neoprano posuđe i prazne kartonske kutije za pizzu, staklenke, kutijice, otvarači za boce, izdanje Who is Who, odgovorno za točno poznavanje činjenica, i neki, potpuno neprikladni predmeti zato što već odavno nisu nalikovali ni na što. Za Malcolm je taj životni prostor Borgesov Alephčudovišna alegorija istine, zbrka nepročišćenih činjenica i verzija, koje nisu poprimile oblik čiste pripovijesti.

* * *

No dnevnici moje tete Galje bili su potpuno drugačijeg tipa: dok sam ih čitala, njihova je osobita tekstura – najsličnija mreži velikog oka – postajala sve tajanstvenija i zanimljivija.

U djetinjstvu se na velikim umjetničkim izložbama uvijek moglo vidjeti posjetitelje točno određenog tipa. Iz nekog su razloga to mahom bile žene, koje su hodale od slike do slike, priklanjale glave natpisima i zapisivale bilješke na listić ili u notes. U jednom sam trenutku shvatila da one doslovno prepisuju nazive svih izloženih radova, sastavljajući tako neku vrstu vlastitoga kataloga, poput nematerijalne kopije svega što su vidjele. Tada sam se pitala što će im to, dok nisam shvatila da im popis daje iluziju da su nešto savladale: izložba će završiti i preseliti se nekamo drugamo, ali papir je čuvao poredak slika i skulptura koje su im bile pred nosom i nestale u izvornom obliku, onako kako su ih doživjele, i time izložba nije doživjela kraj.

Galkini su dnevnici bili popis svih dnevnih događanja, istovremeno toliko začuđujuće detaljni koliko i intimni. Uvijek su točno dokumentirali vrijeme ustajanja i odlaska na spavanje, nazive televizijskih emisija, broj telefonskih poziva i imena sugovornika, što je pojela i što je učinila. To virtuozno i pomno zaobilaženje okolo-naokolo predstavljalo je dnevni program, ono čime je ispunjavala dan. Na primjer, ako je pisalo “čitala sam”, nije bilo ni riječi o tome što je čitala i što je mislila o pročitanom; tako je bilo sa svim sastavnim dijelovima njezina dugog i potpuno zabilježenog života. Ništa nije upućivalo na ono što je taj život predstavljao – nije bilo ničeg osobnog, ničeg o drugima, ničeg osim najsitnijih i najpodrobnijih pojedinosti, kojima je s ljetopisnom preciznošću katalogizirala protok vremena.

Sve mi se vrijeme činilo da taj život negdje mora izviriti, pa makar i samo jednom, ali mora se pokazati i reći sve. Na kraju krajeva, sastojao se od intenzivnog čitanja, što znači i razmišljanja, te još i od tihoga ključanja hirova i uvreda u svim smjerovima, što je za moju tetku bilo veoma važno i čime se dugo bavila. Nešto je od toga trebalo sačuvati i razriješiti gnjevnim odjeljkom, u kojem bi teta Galja rekla ovom svijetu i nama, kao njegovim predstavnicima, svu istinu i sve što o nama misli.

No u bilježnicama toga nije bilo. Bilo je nijansi i polutonova smisla, dijelova teksta, u kojima se zadržala emocija – “Hura!” na rubovima, kad bismo je nazvali moj tata ili ja, nekoliko gorkih rečenica bez dodatnog objašnjenja na godišnjice smrti roditelja. I to je, uglavnom, bilo to. Kao da je glavni zadatak svakoga zapisa, svakoga godišnje ispunjenog sveska, upravo i bio ostaviti pouzdano svjedočanstvo o vlastitom vanjskom životu, a onaj pravi, unutarnji, ostaviti za sebe. Sve pokazati. Sve sakriti. Zauvijek sačuvati.

Zašto su joj te bilježnice bile toliko dragocjene? Zašto ih je do posljednjeg dana držala uza se, tražila da joj se prinesu bliže, bojeći se da će nestati? Možda je konačna verzija pisanog teksta, a to je ona koja govori o samoći i neprimjetnom propadanju u ništavilo, za nju imala snagu optužnice – svijet je to, baš kao i mi, trebao pročitati, i napokon shvatiti kako se ružno ponio prema njoj.

Ili se, začudo, u tim oskudno opisanim događanjima sačuvala neka trunka radosti za nju te joj je bilo važno učiniti je besmrtnom prijenosom u klasu rukopisa, koji ne gore strašću, već govore, uopće se ne trudeći biti svjedocima događaja? Ako joj je to bio cilj, uspjela je.

S ruskog jezika prevela Tatjana Radmilo.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s