Vrata

Kad je majka prvi puta maknula vrata sobe, nisam razumjela. Vrata kao vrata, sobica kao sobica. Dnevni boravak i takozvana kuhinja, u kojoj smo zapravo svi mi spavali. Otac i majka u dnevnoj sobi, mi u toj kuhinji. Imala je elemente i kauč, naš maleni kauč, moj i bratov, koji smo razvlačili svake večeri i spavali jedno kraj drugoga. Kreveti su bili preskupi, a kauč na razvlačenje uzeli su polovno od preprodavača namještaja. Vrata je majka maknula čim smo uselili, kad je odlučila da je to naša soba. Iako je u kući u kojoj smo čekali privremeno (ponovno) da se napokon izgradi naša kuća postojao i cijeli kat, on je bio slabije uređen i majka nije htjela da se rasipamo. Osim toga, tko bi platio sva ta drva?


Danas, moja majka i dalje između hodnika i dnevne sobe u kući u kojoj živi, u koju smo se vratili, a ona sada čeka tamo starost, nema vrata. Pomaže li manjak vrata praznini da se ne koncentrira? Je li već i tada bila stvar zatočenosti, nemogućnosti micanja očima izvan jednog prostora. Što će mi, ta vrata, samo smetaju kad prolazim, kaže mama. A ona ponekad prolazi i kroz zidove, samo to još uvijek ne razumije. Kad sastavljam ono što imam od sjećanja, moja majka toliko je nevidljiva da njena prisutnost ne potvrđuje svijet. Ne spašava. Je li moguće da si tek nakon toliko smrti koja nas je zasula postala stvarna i vidljiva? Jesi li zaista tek tada mogla udahnuti, shvativši da je život pobjegao prije nego si se okrenula? Kad nas netko sretne na ulici, kažu da smo slične i ja pomislim na sva ta maknuta vrata jer ih nikada ne zatvaram. Zamisli, od svih tvojih osobina, meni je ostala ta nelagoda zatvorenosti pa oni za koje pomislim da ih volim za mnom neprestano hodaju i zatvaraju vrata. Kad nas sretnu zajedno i kažu koliko nalikujemo, ja zaista prvo pomislim na našu nevidljivost i koliko je moralo proći da se izborimo za tjelesnost, postojanje. Ili barem ja. Za tebe još nisam sigurna da si zakoračila u materijalni svijet. Kad dolazim, nikad mi nećeš ništa lijepo izgovoriti. Tvoja briga tvoj je način ljubavi i što mi na kraju, čak i sad dok sam žena koja je trebala shvatiti život (i nije), ipak popustiš i uskočiš.

Nastojim radi te šutnje izgovarati. Sve. Ljudima koje volim. Koliko ih volim, kako ih volim, zašto ih volim. Nastojim raspršiti svu svoju ljubav i držati ruke onih koje volim čvrsto.
Zaista, ne zatvaram vrata još uvijek, ali nerijetko mi se učini da je to i radi srca koje se toliko trudi. Ti si, mama, svoja vrata skidala s prostorija radi straha. Ja to radim radi ljubavi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s