Olga Tokarczuk, Bjeguni

Jesam

Nekoliko mi je godina. Sjedim na prozorskoj klupčici, oko mene porazbacane igračke, porušene kule od kocaka, lutke izvrnutih očiju. U kući je mračno, zrak se u sobama polagano hladi, tamni. Nema nikoga; otišli su, nestali, čuju se još njihovi sve slabiji glasovi, struganje nogu, odjeci koraka i udaljeni smijeh. Za prozorom –prazno dvorište. Tama se meko slijeva s neba. Prekriva sve poput crne rose.

Najbolnija je nepokretnost: gusta, vidljiva – hladni sumrak i slaba svjetlost natrijskih svjetiljki, koja tone u mrak na udaljenosti jedva metar od svoga izvora.

Ništa se ne događa, pohod mraka prestaje pred kućnim vratima, sva vreva smrkavanja tihne, stvara gust skorup, kao na mlijeku koje se hladi. Obrisi zgrada na pozadini neba protežu se u beskraj, polagano gube oštre kutove, uglove, bridove. Svjetlost gaseći se kupi sa sobom zrak – nema se više što udisati. Mrak sada kaplje kroz kožu. Zvukovi su se zamotali u sebe, uvukli puževske oči; orkestar svijeta otišao je i iščeznuo u parku.

Ta večer je rub svijeta, napipala sam je slučajno za vrijeme igre, nehotice. Otkrila sam ju jer su me na tren ostavili samu, nisu me zaštitili. Jasno je da sam se našla u klopci, zatvorena. Imam nekoliko godina, sjedim na klupčici, gledam ohlađeno dvorište. Ugašena su već i svjetla u školskoj kuhinji, svi su otišli. Betonske ploče dvorišta natopile su se mrakom i iščeznule. Pozatvarana su vrata, zatvoreni ventili, spuštene rolete. Htjela bih izaći, ali nemam kamo. Samo moje prisuće dobiva jasne obrise, koji podrhtavaju, mreškaju se, i to boli. U jednom trenu otkrivam istinu: više se ne da ništa učiniti – jesam.

Svijet u glavi

Na svoje prvo putovanje otisnula sam se kroz polja, pješice. Dugo nitko nije primijetio moj nestanak, stoga sam uspjela otići dosta daleko. Prešla sam cijeli park, a potom – poljskim putovima, kroz kukuruz i vlažne livade pune žabnjača, premrežene melioracijskim jarcima – do same rijeke. Rijeka je u toj nizini bila, uostalom, ionako sveprisutna, izbijala je ispod pokrova trava, oblizivala polja.

Kada sam se popela na zaštitni nasip, ugledala sam vijugavu vrpcu, put koji je izlazio izvan kadra, izvan svijeta. I ako je netko imao sreće, mogao je na njemu vidjeti čamce, plosnate velike lađe, koje su jurile na obje strane, ne obazirući se na obale, na drveće, na ljude što stoje po nasipima, poput nepostojanih, nedostojnih pozornosti orijentacijskih točaka, svjedoka njihova kretanja punog dražesti. Maštala sam da mi je, kada odrastem, raditi na takvoj lađi, a najbolje – postati samom lađom.

Nije to bila velika rijeka, bila je to tek Odra; ali i ja sam tada bila mala. Njezino mjesto u hijerarhiji rijeka, provjerila sam poslije na zemljovidima, bilo je podosta drugorazredno, ali vidno, podgrofica iz provincije na dvoru kraljice Amazone. No meni je posve dostajala, činila mi se golemom. Tekla je kako je htjela, od davnine neregulirana, sklona izlijevanjima, nepredvidiva. Na nekim mjestima uz obalu zapinjala je o nekakve podvodne zapreke i tada su u vodi nastajali virovi. Protjecala je, paradirala, zauzeta svojim ciljevima skrivenima iza obzorja, negdje daleko na sjeveru. Na nju se nije moglo spustiti pogled, jer ga je izvlačila iza horizonta, do gubljenja ravnoteže.

Nije obraćala pozornost na mene, zauzeta sobom, nestalna, skitalačka voda u koju se nikada ne može ući dvaput, kako sam saznala poslije.

Svake je godine debelo naplaćivala nošenje lađa na grbači – jer se i svake godine u njoj netko utapao, jednom dijete za kupanja u vrućim ljetnim danima, drugi put neki pijanac, koji se čudnim slučajem zanio na mostu i unatoč ogradi pao u vodu. Utopljenike se uvijek tražilo dugo i u velikoj strci, što je cijelu okolicu držalo u napetosti. Organizirani su ronioci i vojni motornjaci. Kako bismo saznavali prisluškujući odrasle, pronađena tijela bila su napuhnuta i blijeda – voda je iz njih isprala sav život, izobličila im crte lica tako da su i najbliži imali problema s prepoznavanjem trupla.

Stojeći na protupoplavnom nasipu, shvatila sam da će – i pored svih pogibelji – uvijek biti bolje ono što se kreće od onoga što počiva; da će plemenitijom biti promjena no stalnost; da nepokretno mora podleći raspadu, degeneraciji i pretvoriti se u prah i pepeo, dok će pokretno trajati možda i vječno. Otada je rijeka postala iglom zabodenom u moj sigurni, postojani krajobraz parka, rasadnika u kojemu je u stidljivim redovima nicalo povrće, i nogostupa od betonskih ploča na kojima se igralo školice. Probijala ga je naskroz, okomito označavala treću dimenziju; bušila je u njemu rupu, i dječji se svijet pokazivao jedva gumenom igračkom iz koje je pišteći izlazio zrak.

Moji roditelji nisu bili posve sjedilačko pleme. Puno su se puta selili s mjesta na mjesto, sve dok se na kraju nisu na dulje zadržali u provincijskoj školi, daleko od poštene ceste i željezničke postaje. Putovanjem je postajao već sam izlazak preko međe, pohod u grad. Kupnja, rješavanje papira u općinskom uredu, uvijek isti frizer na glavnom trgu pored gradske vijećnice, u istoj kuti, neuspješno pranoj i kloriranoj, jer je boja za kosu mušterija ostavljala na njoj kaligrafske mrlje, kineske znakove. Mama je bojila kosu, a otac ju je čekao u kavani Nova za jednim od dva vani postavljena stola. Čitao je lokalne novine, u kojima je najzanimljivija bila crna kronika s izvješćima o krađama pekmeza i kiselih krastavaca iz podruma.

Ta njihova turistička ferijalna putovanja, bojažljiva, škodom natrpanom do krova. Dugo pripremana, planirana večerima nadomak proljeća, kada tek što je nestao snijeg, ali se zemlja još nije pribrala; trebalo je čekati dok napokon ne preda svoje tijelo plugovima i motikama, dok ne dopusti da je se oplodi i onda im već oduzme vrijeme od jutra do večeri.

Pripadali su naraštaju koji je putovao s kamp-prikolicama, vukući za sobom nadomjestak doma. Plinsko kuhalo, stolovi i stolci na rasklapanje. Plastično uže za vješanje oprane robe na stalcima i drvene kvačice. Plastični stolnjak, nepromočiv. Turistički komplet za piknik – šareni plastični tanjuri, pribor za jelo, soljenke i čaše.

Otac je negdje usput kupio, na nekom od buvljaka, koje su majka i on osobito voljeli posjećivati (dok nisu bili baš zauzeti fotografiranjem pored crkvi i spomenika), vojni čajnik – bakreni uređaj, posudu s tubom u sredini u koju bi se stavilo i zapalilo pregršt suharaka. I iako se u kampovima mogla upotrebljavati električna struja, vodu je kuhao u tom ibriku, dimeći i stvarajući zbrku. Klečao je nad proključalom posudom i ponosno osluškivao klokotanje kipuće vode kojom je zalijevao vrećice s čajem – pravi nomad.

Zaposjeli bi označeno mjesto, na parcelama kampa, uvijek u društvu istih takvih kao oni, čavrljajući sa susjedima preko čarapa koje su se sušile na konopcima šatora. Pomoću bedekera utvrđivala se trasa putovanja, pomno naznačujući atrakcije. Prijepodne kupanje u moru ili jezeru, a poslijepodne obilazak povijesnih spomenika gradova okončan večerom – najčešće su to bila jela iz vakuumiranih posuda: gulaš, mljeveni odresci, ćufte u umaku od rajčice. Trebalo je samo skuhati tijesto ili rižu. Vječna štednja novca, zlot je slab, to je sitniš svijeta. Traženje mjesta gdje se može priključiti na struju, i potom nevoljko pakiranje, da bi se pošlo dalje, no ipak uvijek u metaforičkoj orbiti doma. Nisu bili pravi putnici, jer su na put polazili da bi se vratili. A vraćali su se s olakšanjem, s osjećajem dobro ispunjene obveze. Vraćali, da bi s komode pokupili snopove pisama i računa. Obavili veliko pranje. Prijatelje koji krišom zijevaju nasmrt zagnjavili pokazivanjem slika. Ovo smo mi u Carcassonneu. A ovo je žena s Akropolom u pozadini.

Potom su cijele godine vodili sjedilački život, taj čudni život u kojemu se ujutro vraća onome što se ostavilo uvečer, gdje je odjeća prožeta zapahom vlastitoga stana, a stopala neumorno utiru stazu na tepihu.

Nije to za mene. Očito mi je manjkao neki gen koji čini da čim na duže zastaneš na nekom mjestu, smjesta pustiš korijenje. Puno sam puta pokušavala, ali moje je korijenje uvijek bilo plitko, pa bi me izvrnuo i neznatan dašak vjetra. Nisam znala nicati, ostala sam lišena te biljne sposobnosti. Ne crpim sokove iz zemlje, ja sam anti-Antej. Moja energija dolazi od kretanja – od drndanja autobusa, brujanja zrakoplova, ljuljanja brodova i vlakova.

Praktična sam, nevelika i dobro opremljena. Imam malen, nezahtjevan želudac, snažna pluća, zbijen trbuh i jake mišiće ruku. Ne uzimam nikakve lijekove, ne nosim naočale, ne primam hormone. Kosu šišam mašinicom, jednom u tri mjeseca, skoro uopće ne rabim kozmetiku. Imam zdrave zube, možda ne previše ravne, ali čitave, samo jednu staru plombu, i to na donjoj lijevoj šestici. Jetra mi je zdrava. Gušterača – zdrava. Bubrezi, lijevi i desni, u izvrsnom stanju. Moja je trbušna aorta normalna. Mokraćni mjehur – pravilan. Hemoglobin – 12,7. Leukociti – 4,5. Hematokrit – 41,6. Trombociti – 228. Kolesterol – 180. Kreatinin – 1,0. Bilirubin 4,2 i tako dalje. Moj IQ – ako se u to vjeruje – 121; dovoljno. Imam posebno razvijen osjećaj za prostor, skoro eidetski, ali slabu laterizaciju. Profil osobnosti nepostojan, vjerojatno nedostojan povjerenja. Dob – psihološka. Spol – gramatički. Knjige kupujem radije u mekim koricama, da ih mogu bez žaljenja ostaviti na peronu, tuđim očima. Ništa ne sakupljam.

Završila sam studije, ali zapravo nisam izučila nijedan zanat, zbog čega mi je jako žao; moj pradjed bio je tkalac, bijelio je istkano platno, prostirući ga po padini, izlažući ga vrućim zrakama sunca. Jako mi je odgovaralo prepletanje osnove i potke, no ne postoje prijenosni tkalački stanovi, tkanje je umjetnost sjedilačkih ljudi. Na putu pletem iglama. Nažalost, u posljednje vrijeme neke zrakoplovne tvrtke zabranjuju unošenje igala u zrakoplov. Nisam naučila, kako rekoh, nijedan fah, a ipak sam unatoč tome, što su uvijek ponavljali moji roditelji, prihvaćajući usput različite poslove i ne padajući na dno, uspijevala preživjeti.

Kada su se moji roditelji nakon dvadesetogodišnjeg romantičnog eksperimenta vratili u grad, kada su ih izmorile suše i mrazovi, zdrava prehrana koja je po cijele zime bolovala u podrumu, vuna od vlastitih ovaca skrbno uguravana u bezdana grla jastuka i popluna, dobila sam od njih malo novca i prvi put krenula na putovanje.

Radila sam povremene poslove gdje god bih stigla. U međunarodnoj radionici u predgrađu velike metropole namatala sam antene za ekskluzivne jahte. Bilo je tamo puno takvih poput mene. Zapošljavali su nas na crno, bez pitanja o podrijetlu i planovima za budućnost. U petak smo primali isplatu, a kome nije odgovaralo, ne bi se pojavio već u ponedjeljak. Tu su bili budući studenti u stanci između mature i prijamnih ispita. Imigranti vječito na putu u idealnu, pravednu zemlju negdje na Zapadu, gdje su ljudi sestre i braća, a moćna država ispunjava ulogu brižnoga roditelja; bjegunci koji brišu od obitelji – žena, muževa, roditelja; nesretno zaljubljeni, rastreseni, melankolični i vječno smrznuti. Ti koje je progonio zakon, jer nisu uspjeli isplatiti podignute kredite. Potucala, vagabundi. Luđaci koje bi nakon još jednog povratka bolesti – temeljem nejasnih propisa – deportirali u zemlje podrijetla.

Samo je jedan Hindus ovdje radio stalno, već godinama, ali, istinu govoreći, njegova se situacija nije nimalo razlikovala od naše. Nije imao ni osiguranje niti ikakav godišnji odmor. Radio je šutke, strpljivo, ravnomjernim ritmom. Nikada nije kasnio, nikada nije pronalazio razloga za bolovanje. Nagovorila sam nekoliko osoba da utemeljimo sindikat – bila su to vremena Solidarnośći – makar samo za njega, ali nije htio. Dirnut mojim zauzimanjem, svakodnevno me častio oštrim curryjem koji je donosio u kohšalama. Danas se čakm ne sjećam ni kako se zvao.

Bila sam konobarica, sobarica u ekskluzivnom hotelu i dadilja. U jednome malom kazalištu zaposlila sam se tijekom jedne sezone kao garderobijerka i tako izdržala dugu zimu među baršunastim kulisama, teškim kostimima, atlasnim pelerinama i perikama. Kada sam završila studij, radila sam i kao pedagoginja, savjetnica za odvikavanje, a također, posljednje – u knjižnici. Čim bih uspjela zaraditi neki novac, polazila sam na put.

Preveo: Mladen Martić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s