Monika Herceg

00:00

Ponoć je trenutak kad se sila vremena pokoleba i zastane. Nula sati, nula minuta. Treptaj vremenskog ništa.
00:00 je na velikom zidnom digitalnom satu iznad komode, na onom malom na DVD playeru ispod televizora i na njegovom ručnom, također digitalnom. U istoj sekundi mijenja se i datum na računalu i mobitelu.
U sobi ni jedne kazaljke. Ne podnosi ih. One ne mogu pokazati nula vremena. Čak i kad stanu, uvijek neki sat, neka minuta, a njemu je jedino taj bezvremenski trenutak nešto što vrijedi dočekivati.
00:00. Nema umora koji bi ga spriječio da budan dočeka taj obli red među znamenkama. Uvijek tako.
Ali danas nije isto. Danas je ponoć odredište. Kao vrata na kraju dugog hodnika. A tamo, iza vrata, njegov pakao u kalendaru.
Petnaesti svibnja dvije tisuće i petnaeste, njegov pedeseti rođendan. Njihov pedeseti.
U 00:00 ugasio je dopušenu cigaretu, posljednju iz kutije. Da je neki drugi dan, novu bi kutiju otvorio ujutro kad se probudi. Danas ne. Danas neće biti buđenja jer nema ni spavanja.
Da spavanja neće biti odlučio je još popodne, kad ga je majka nazvala da mu priopći novost. Novost koju čovjek mora probdjeti zašto što je nemoguće s njom leći u krevet i spavati kao da ništa nije bilo. Jer bilo je. Opet je bilo. Do nove ponoći nema spavanja. Tako će.
Elena je zaslužila jedno pošteno naknadno bdijenje, za pedeseti rođendan koji ni onako ni ovako nije dočekala.
Pedeset godina. Kad je to bilo! Rođenja bi se, recimo, volio sjećati, za razliku od onoga što bi rado zaboravio, a ne može. Ali tog sjećanja nema. Drugi nam prenesu svoje pamćenje našeg dolaska na svijet i onda smo prisiljeni to uzeti zdravo za gotovo.
Tog petnaestog svibnja tisuću devetsto šezdeset i pete majku su probudili bolovi u križima oko tri ujutro. Otac ju je nevoljko odveo u bolnicu. Nadao se da će moći odspavati još koji sat pa ju je pitao kako može biti sigurna da su to trudovi kad nikad prije nije rodila. Tako mu je barem majka kazala kad mu je prepričavala što se te noći događalo. Rekla mu je da ju je počeo ispitivati o tome čim je progovorio, za razliku od Elene, koju trenutak vlastitog dolaska na svijet nije zanimao. Nju je zanimalo sve ono poslije – boravak na ovom svijetu – a to poslije prekratko je potrajalo.
Majka je u bolnicu stigla oko četiri sata ujutro. On se rodio tek u pet popodne. Petnaestog petog u pet popodne – ni to mu se nije činilo beznačajnom podudarnošću. Baš on, baš toga dana, baš u pet popodne. Petnaestog petog u pet. Šezdeset pete. Mogao je, recimo, biti na Eleninom mjestu i roditi se sat vremena ranije. Mogao se on izboriti da majčinu utrobu napusti prvi i onda bi mu ta četvrta petica bila zauvijek oduzeta, kao i Elena poslije.
Uvijek nešto zauvijek oduzeto.
Oliver. To je rekao njegov otac kad ga je prvi put uzeo u naručje. Oliver Radman. Izgovorio je ono Oliver tonom zbog kojeg je majka znala da neće biti pregovora oko imena. On je svom sinu dao ime i sad se drugi trebaju, kako god znaju, na njega naviknuti.
Oliver nikad nije.

Zato je Elena voljela svoje ime, koje joj je, kao utješnu nagradu, izabrala majka. Tko je mogao znati da će je služiti tako kratko. Da je odjednom nitko neće moći dozvati, osim kao uspomenu.
U 00:05 skinuo je ručni sat i pošao u kuhinju skuhati kavu. Trebat će mu. Dvadeset i četiri sata, na onih sedamnaest koje je već proveo budan u prethodnom danu. Nije malo. Mogao bi se sad predomisliti i leći. Nema svjedoka, nema dokaza, nitko ne zna što je bio odlučio. Ali ne. Ne može spavati s tom novom, duplom smrću na umu.
Rano je naučio koliko je život nezajamčen. Tada, prije dvadeset i šest godina, mislio je da je za sva vremena svladao tu lekciju. Danas postojiš, sutra više ne. Danas živiš s nekom osobom, sutra sa sjećanjem na nju. Svaka je minuta važna, a on se uporno drži kao da nije. Kao da je svejedno, jer njemu i jest.
Danas će zbog Elene pokušati. Obratit će pažnju na te minute koje su njemu, za razliku od nje, na raspolaganju. Dvadeset i četiri sata neprekidnog života, tisuću četiristo četrdeset minuta za Elenu. To je najmanje što može učiniti za nju nakon današnjeg majčinog poziva.
Sve će napraviti drukčije nego inače. Evo, kava poslije ponoći, recimo. Otvorena nova kutija cigareta, ona za kojom bi inače posegnuo tek ujutro nakon buđenja.
Danas ne. Palit će jednu na drugu, cijelu noć i dan, u svakoj prilici. Popušit će ih ravno pedeset, kao da puše u pedeset svje- ćica na torti koje opet neće biti. Nema je od zadnjeg zajedničkog rođendana s Elenom. Tada su zajedno imali četrdeset i osam, danas bi zajedno imali sto. Njegovih pedeset, njezinih pedeset– tako je moglo biti, a ona nikad nije imala više od dvadeset četiri. Nema više te simetrije.
Do sljedeće ponoći imat će pedeset opušaka. Bolje reći filtera, jer svaku će popušiti do kraja, do zlatnog ruba na kojem završava bijeli cigaretni papir. Za arhiviranje opušaka već je pripremio limenu kutijicu od pepermint bombona koja je Eleni nekoć služila kao tabakera. Brojilo u glavi radit će i bez te evidencije, ali sigurno je sigurno. Pedeset ih mora biti.
Tko zna što će mu donijeti sati koje bi inače prespavao. Za početak će krenuti u šetnju, jer Elena bi tako. Mogao bi otići do rijeke i osluškivati. Mogao bi se samo voziti naokolo, promatrati kako drugi žive, gledati u osvijetljene prozore i nagađati što se događa iza zavjesa. Bilo bi glupo ostati budan u četiri zida, gdje se ništa novo neće dogoditi.
Vani da. Vani su sve moguće opasnosti. Manijaci na cesti, stakleni izlozi, uzaludna rođenja i pogrešne smrti. Svijet kao golemi pogon kolektivne cjeline koja može bez svakoga. Čak i bez Elene, sve ove godine. A sad još i bez jedinoga što mu je od nje bilo preostalo.
Kad je rukama obujmio toplu šalicu kave, onako kako to inače čini ujutro, pogledao je prema komodi na kojoj je do majčinog poziva stajala njezina fotografija. Čim je spustio slušalicu, spremio ju je u ladicu, kao u raku u koju ponovno sahranjuje sestru. Sad mu je ta fotografija nedostajala. Možda mu je, u ovom trenutku, samo trebao pogled nekoga tko nikad neće ostarjeti. Tko nikad neće imati pedeset godina. Tko nikad nije imao ni trideset, pa čak ni dvadeset pet. Nekoga tko zna da je ostati budan naj- manje što možeš učiniti – ako već postojiš.
Ostati budan umjesto nekoga tko to više ne može.
Popio je kavu na brzinu, kako se ne bi predomislio oko izlaska iz kuće. Čim počne preispitivati stvari, odlučnost mu zakaže. Mora izaći i gotovo. Čemu bdijenje, čemu vrijeme u kojem je budnost samo stanje otvorenih očiju. Ako to već čini Eleni u čast, trebao bi biti budan po njezinom a ne uzalud.
Obuo se i obukao laganu proljetnu jaknu preko majice u kojoj je mislio spavati, dok je spavanje još bilo opcija. Uzeo je samo ključeve, cigarete i tabakeru u kojoj su već bila dva opuška. Dvije prve rođendanske svjećice, ugašene nakon ponoći. Uzeo je i šešir koji je od Elene dobio za dvadeset četvrti rođendan. Posegnuo je za njim kao da to radi i inače, a nikad ga prije nije nosio. Za nošenje toga šešira uvijek mu je nedostajalo hrabrosti, a sad mu se učinilo da je ima.
Hajdemo nekamo, Elena.
Iznenadila ga je lakoća kojom ju je zamislio pored sebe. Njezine visoke potpetice i njegov lagano savijen lakat desne ruke, da se ona može na njega osloniti.
Kao nekad.