Za mene, koja je odlučila ostati tamo
Postoji osoba koja je postupila drugačije
živi mojim životom uvjerena da je njezin
i da su ostali životi tuđi
Sjedi na kauču s kojeg sam ustala
onog jutra kad sam pošla na avion
i piše moju knjigu –
– svakako ne ovu
U jednom je trenutku trebalo odabrati
između navike i potrebe
sebe i sebe
Presudile su
tvoje tamne oči
rasplamsane propuhom sobe
u kojoj je netko otvorio vrata i prozore
Oči – dva kamina
u koja sam sretno uskočila
Statične i pokretne
kao stolica za ljuljanje
*
Nekad nazove moje prijateljice
govore joj meni nepoznate tajne
planira s njima kratke izlete
na mjesta na kojima nisam bila
proljetno čišćenje, kavu i kolače u susjedstvu
mnogi od tih planova doista se ostvare
Nema dvije bijele mačke
jer misli da preferira pse
Njihova odanost, u teoriji
umanjuje njezin strah od napuštanja
Jednom će okupiti sve moje prijateljice
i one će se međusobno upoznati
Neće to biti na dan mojeg odlaska
Kad se taj ljupki čopor formira
napokon će biti spremna
posvojiti psa
*
Kako je lijepa njena samoća
kad se promatra
Nesvjesna je sebe
zato je nepokolebljiva
*
Ne znam kako
ili kad
ali jednoga dana
pokucat ću na njezina vrata
ili ona na moja
Ti ćeš otvoriti
Pitat ćeš me gdje sam bila
Ključ
U ljubavi je sve naopako
Prekinuti znači započeti
a otići – doći
U četvrtak doći k sebi:
prešamarati se i zagrliti
Stjerati samu sebe u kut
Nešto se čudno u grlu događa
izlegla se malena riječ
Ključ je svega ovoga
moja ključna kost
i tvoja ključanica
U srijedu je rekao za tvoju kuću
poklanjam ti nešto da te podsjeća na mene
i pružio mi kutiju za nakit svezanu užetom
na užetu je bio ključ od stana
Nisam htjela uzeti taj ključ pa me naučio
kako da provalim u njegov stan
koristeći kreditnu karticu
Stavila sam ipak lančić oko vrata
– naopako, da me ne opljačkaju –
i otišla u dugačku šetnju
Bio je četvrtak, toplo predvečerje
Bila je lijepa ta večer prisebnosti
U petak sam ujutro promijenila bravu
da pristaje njegovom ključu
Neko će vrijeme čekati
U kući lijepe gospođe
sapun i rakija nastali su od iste biljke
Dala ti je nešto protiv migrene, ali to si izgubio
Kasnije smo se vozili kao da smo prsti jedne ruke
koji prolaze kroz visoku, žutu travu
Desert od latica napravila je od ruža iz svog vrta
Rekla je da ne jede slatko
i poslužila ga u malim posudama iz Maroka
Lijeva ti je ruka na volanu
desna uzima moju i stavlja je na mjenjač
kažeš želiš li da te naučim voziti
Dalekovodni stupovi pokraj ceste
smjenjuju se sve brže i brže
Rekla je čovjek je rođen sam
ipak sam jednom imala muža
Dok nam pokazuje presvlake za kauč
koje je donijela iz Etiopije, sunce se prelama
na tamnocrvenim naborima
Kuća joj je lijepa kao muzej
Sad ti je ruka na mom bedru
kažem nemoj se sa mnom šaliti
Ako me ti budeš ičemu učio
netko će ozbiljno stradati
Zamislim je u baldahinu
kako pruža ruku van
a vani nema nikoga
Uskoro ide u Pariz
svi će prijevoznici tog dana štrajkati
pa će putnici ostati na aerodromu
Neko će vrijeme čekati da stignu
kamo su krenuli
to će im se vrijeme činiti vječnim
ali neće to biti
Koža na tvom vratu je mirisna
Kad se dotakne donjom usnom
udubi se
Ne gledaj u mene, gledaj pred sebe
Sve se ceste savijaju pred nama
stopljene u dugačku, žutu zraku
Pramen
Izašla je šuma, listopadna
iz pramena kose kad sam ga odrezala
otpustilo se sitno lišće iz proreza
U snu mi kažeš najljepše riječi
kojih se ujutro ne sjećaš
Nešto poput želio bih da mi se kičma spoji
s linijom koja razdvaja more i kopno
i da mi koža postane plaža
Da umjesto sunca, ti po meni hodaš
Ili sam to sanjala, a ti si bio budan
gledao me kako se smiješim u snu
Uzela sam škare i stavila ih u tvoju ruku
Nikada nije bilo ničega osim tebe
Gledao si me kako se u snu
tvojom rukom šišam
Pramen kose između dva ruba škara
moj jezik između tvojih usana
Pramen zlatne kose pao je na parket
Dok ležim na tvojim leđima
imam težinu sunca
Monika Herceg 
Leave a Reply