Monika Herceg

Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas

Pravda. Pravda se pojavljuje prva, prije svega i poslije više nikad. Šesto, Šesto, čuje jednog od braće, a onda i prut kako se lomi preko leđa, jaukanje i trčanje preko suhozida. Žare, čuje sad drugi glas, Žare, di si? Najstariji brat dolazi po njega u polje,u ranu zoru, gdje golim rukama prekopava već prekopanu zemlju. Kroz prste prosijava grude, pa ako iz koje ispadne kakav krumpir, do večera će bit sit. Žare, čuje još jednom, đava ga odnija, di si, i kroz pukotinu iz koje se razdanjuje vidi svoga najstarijeg brata. U ajmo, viče uprćen zobnicama i torbacima na zadihanog Žaru i na njega prebacuje dio tereta. Iza njih se, s korpom na glavi, niz Strmenčić, spušta jedna od dviju neudanih Didovih sestara. Za nju su se uprtili, tri kilometara tegle do ukrcaja u kola koja će tetu odvest na Reru. Iz grada će se, ako bude sriće, vratit praznih ruku, ali punih žepova. Drugi ću mu put vraton zavrnit, da Šesto, jebagabogotac, jesi li mu brat ili govno s puta, šteta prut lomit na budali. Neka si ga stuka, Žare stišće torbak sa svih dvanaest prstiju. Oko srca ga obuzima osjećaj za koji na Vrju nemaju riječ. Zato ga nikad neće zaboraviti.

Ljubav. Ljubav se pojavljuje druga, varljivo, kao da neće, i za razliku od pravde postaje mit. Najstarijeg brata nema već treći dan. Kroz Mrzlin grabi prema Vrju. Nije u grobnici, zna jer je u pridvečer sam otvorio, ukradenom šterikom i šuverinima osvijetlio, a i ćaća bi se uputio iz grada da je… da je negdi skončao. Di je? Kad pomogne stricu u vinogradu i tetkama izgargašat vunu, pročešljat će i sve jame od Nugla do Butige. Ali mater,mater bi mogla znat, a mater šuti. Mater je, vidio je Žare, otišla s bratom neki dan u zoru i vratila se sama u noć s par vrića brašna i kokuruza, simenom blitve i pome, mladim čokotima, demežanom natočenom maslinovim uljem i korpom punom usoljene ribe. Žare, Žare, čuje glas dok rukama prekopava polje kapule. Žare vidi brata prvo ko utvaru, a onda ko desetogodišnjeg dječaka od krvi i mesa. Trči mu u zagrljaj. Mislija sam da si mrtav,govori mu uplakan. Ja, mrtav, mani se takvih misli! Luda me mater odvela svojima u Igrane, uzeće me tetka za sina i gojit. Čuja san sve, da ćemo mi pocrkat od gladi, a ona od batina šta je stric timari, pa da bar jednoga spasi. A ja san reka neću, jebem ja vas i vaše baciklo. Baciklo, ima si baciklo, pita Žare u čudu. Ki pop, odgovara brat. Ma budalo, Žare ga opsuje. E, ja baciklo,mrižu punu morske ribe, i puru zakuvanu na maslinovu ulju,a vi kad one dvi vriće odu, prazne činije. Nu, pokazuje Žari noge natečene od žuljeva i izranjavane od puta koji je proša. Iša san s noge na nogu od Igrana dovde. Kako san put naša, jebamegospić, ni sam ne znan. Žari se sve miješa u glavi, ne zna što su Igrane, ali zna kakve noge budu otamo. Kad odraste, upozna neku na silu ili na derneku ko šta naš bude tu za svetoga Antu, misli tu noć u krevetu dok stric prakljaču lomi od brata a baba šuti i gleda, sina će nazvat Zoran. Ili ćer ako dobije, šta ima zla u ćeri, zvat će se Zorka. U moga brata, odgovarat će s ponosom kad ga budu pitali u koga je dite dobilo ime, i onda će im ispričati ovu junačku priču.

Otac. Otac se pojavljuje prekasno, i umjesto ljubavi i obećana stana u gradu, sinovima na selo nosi jabuke sa svoga gradskog štanda. Te jabuke nisu sitne i plosnate, opore kao vrjske. Debele su, zamašite, sočne, slatke. Njihova se kora sjaji, u dodiru sa suncem odsjaj bode u oko koje je se ne može nagledati. Jedna tebi, govori otac i daje je najvišem sinu. Jedna tebi, zagrize u njuruga lica, govno, kako ga je nazvao najstariji brat. I tebi na, na, doziva Žaru i pruža mu voćku. Žare jabuku uzima u dlanove ko babe hostiju i odmah ih sklapa. Curi iz njih, prsnut će kroz prste. Jabuka, govori u prkosnu peteljku. Jabuka, potvrdi mu otac. To je to, bište sad ća, zagalami. A meni, upita najmanji. Otac, omamljen od gradskoga vina koje se pije iz zelenih i smeđih boca,pogleda u sitnoga dječaka i počne brojati djecu na prste. Jedan,dva, tri… četr…, opet, jedan, dva, tri… četr… Mali, vamo se daj, nasloni tanke usne na njegove uši, sakrije ih dlanom za svaki slučaj i priupita iznenađeno al si i ti moj? Žare s tleva skuplja peteljke i ispljuvke sa špicama i za točno dvije godine navrće vrjsku jabuku na gradsku.

Zemlja. Zemlja se pojavljuje posvuda, suha, i nema od nje ništa. Ako nešto iz nje i rodi, čuva se pod niskim drvenim krevetima. Krumpiri. Kapula. Ljutika. Raštika. Soba odijeljena na dva dijela običnim platnom zabijenim u gredu miriše na zemlju. Ušla je u podne grede, u stropne, u nosive, popunila svaku rupu,stara kuća pod teretom ne škripi. Ušla je preko ruku koje svlače i oblače, ali prije toga kopaju. Ušla je s kose, sukanja, traveša, podapetih čarapa, iz puknutoga laštika pumparica, s dičjih sandala i gumaša, iz usta. Zemlja, posvuda, a ni za šta. Zemlja,ukradena i darovana. Zemlja, na privaru odnesena, nitko je ne osjeća ko mater. Šta si učinija, plače i skriči. Šta si, Joso, svojim sinovima napravija, neće on nikad imat ni dice ni sveca, to je sime bolest umela. Šta nisi mater čuja, stoput je isprela za kominom, glava i muda su mu ko badanj bili! Đava te odnija luda i pijana, šta si dici svojoj napravija, mater plače. Zemlja, nema ništa od zemlje, brat je brata prevario, napio i tutnuo prida nj papir na potpis. Papir kojim najplodnije ograde, materinu im dotu, zemlje prema Cetini, plodne zemlje, zemlje od kojih bi i dalje bili sirotinja, ali ne bi bili gladni, vraća školovanoj i bogatoj rodbini. Za usluge, pare, i život u gradu. Omililo mu se, ako može brat s četvero dice sam pajdašit po gradu, šta ne bi i on momak i sam. Šta bi on kopa i ora za njihova gladna usta, a takorekoć tek krenuo u život. Mater u krevetu ne moli boga za zdravlje i dug život svoje djece nego proklinje sve redom. Proklinje, ne sluti da se pravda ne dijeli tako, i da će prva podzemlju.

Okrutnost. Okrutnost se pojavljuje i prije nego se rodio, i tko zna pomisli li kad tko je njezino sjeme razbacao po Vrju. Grči mu srce, mijesi i stišće, tjera iz njega svaku nježnost. Nje se, ako si naumio preživjeti, prve moraš otarasiti. Karmela je sve sinove podučila, samo Žari nikako ne ide. Ruke su mu zamotane, plače za svojim prstima. Slabić na ćaću, dolazi mu u postelju glas jednoga od braće. Slabić, prosiktat će i umuknit čim čuje mater da zatvara vrata konobe. Tugo moja, mater mu pregledava ruke, po uputama doktora, da nisu prokrvarile, pomiče ga ustranu i liježe kraj njega. Žare više ne plače, prisjeća se svoga prvog odlaska u grad. Ovaj put je Strmenčićem pratio mater, i umjesto da pogledom isprati kola za Reru – ušao je u njih, jedva da je bilo razdanilo. U Reri nije mogao umiriti srce sve do Klisa, a onda ga je skoro prikinilo. Nu mali, kaže mu neki brko iz vagona. Ispod tvrđave prsne grad zlatan ko kruna Gospe Sinjske. More, kaže mater da je svi čuju, ko moje u Igranima. A vi ste iz Igrana? Pa kud iz Igrana u Vlašku… Brko priča s materom, Žare ne osjeća ni ruke ni noge, on je u svom bunilu. Pribire se tek na vratima ogromne hale, svuda oko njega kašete pune voća, maže pune fažola, graja, nema čega nema. Grad. Stisnut je uza suknju svoje matere dok ona preklinje i moli neodlučna muškarca u bijeloj košulji i hlačama na crtu da učini to, ako ne zbog nje, onda zbog njezine dice. Pokazuje mu Žarine ruke. Muškarac uzima njezino ime i prezime s osobne iskaznice, pogledava fotografiju pa u nju,kaže sve smo se dogovorili. Karmela briše suze radosnice, srce joj bije u prsima, izbija puce iz rupica, ruke od umora to ne bi mogle. Sebi se raduje, kako je poduzetna, sve ih spasila od gladi. Pa neka je i sina prikazala ko sakatog, šta, riješilo se i to u času bolnici, nije ni skriknija. Od sljedećega mjeseca dječji doplatak dolazi na njezino ime i prezime u Vrj, a pijančina s plaćom neka radi šta ga je volja. Grad. Žare osjeća pulsiranje na ožiljcima, još ćuti škripu izraubanih makaza, cak bez cika naživo, žuljanje debeloga konca kroz kožu. Umoran je od pješačenja prema Vrju ruku savijenih u laktu. Predaje se. Uvlači zamotani dlan materi pod sisu. Ona ga grli. U Žari se okrutnost nije primila ko u trima šta leže stisnuti svaki u svome ćošku, zna Karmela, i da mu život neće bit lak.

Nada. Nada se pojavljuje između dvaju sela, na granici dviju ograda. Ondje Karmela pronalazi saveznicu kakvu dosad na Vrju nije imala. Žare je sluša u priči i čini mu se da se mater nje ne mora klonit niti joj prevodit. Nada razumije Karmeline riječi,nije joj pripametna kad usrid kopanja kaže bava me vratila u život ili čapalo me u kostima, pa ni kad joj se požali na imbene žene u selu, što su natentale jedna drugu protiv nje. Ne zna kad točno, ali čini joj se da je to bilo kad je za vrčinu rekla kondut. Svašta, mane rukom Nada. Bez škole, bez zemlje, bez dote, bez prava, bez snova, na kraju krajeva i bez šanse, takve mi se smiju, Karmela slaže lisu od granja, zatvara ogradu, tjera Žaru i najmlađeg prida se. Čuj, govori joj Nada, ja ću skora u grad, za mužem u napuštene barake na Plokitama. Koji tjedan prije nego budemo ušli u svoj stan, šaljen po te i dicu. Ako oćeš, tojest. Oću, brza je Karmela, i bog da da se ostvari, da dicu sa sela spusti u grad, da ih školuje, da na zanat, i od košćatih, krivonogih momčića koji se još nisu najili do sita napravi čestite momke, za rad i ženidbu, a ne da se za kominom uče, ko i ćaća im, na bukaricu. Još nije kasno, razmišlja noću u postelji dok čita Nadino pismo, sve se još da isporavit, ako bog da da sve krene kako triba, mogli bi i ćaću imat. Žare misli o gradu, spustio se koju godinu prije na njegove popločane ulice ono jednom i odmah je na njega navalio. U prsima ga stišće strah od potplata i takā, kako lupaju o kaldrmu, skrika i vika, smijeh, i pjev tica, pjev desetaka tica stisnutihu malom kavezu. Trlja podrezane prste, misli i on o ćaći, kako ga nema, kako ga je grad odnio, i sve čemu se nada jest da njega ne odnese.

Žare. Žare se pojavljuje treći, ali između sve ostale braće, uvijek nekako zadnji, klipsa i nikako da uhvati voz. Misli tako i on, sam na markenti, još uvijek dječak, a ruke radnika. Izranjavane do lakta, nešto od diljanja, nešto od kopanja, nešto od šiba. Više se i ne sjeća tko ga je prvi dohvatio, je li mater, je li učitelj. Izbacilo ga iz škole u gradu, na polugodištu osmoga razreda. Sram te bilo, mater broji iza njega i jer ga više ne može dohvatiti, skuplja kamenje i gađa ga njime. Kučko, sikće po njoj, kučko! Čuo je tako braću i strica da je časte, vidio i da plače noću od muke. Kučko, ponavlja i skuplja kamenje koje ga pogađa i ne vraća joj, broji ih i za svaki kamen proreži kučko. Kučka te odranila, mater poviče za njim i izgubi ga s poteza. Žare zadnji kamen spušta iz otvorena dlana niz nogu, krije ga i od sebe. Noge toća u mrzloj morskoj vodi, južina je sve zamutila pa ne vidi s Kopilice gdje se more odvaja od alepskih borova i hrastovine s druge strane Zaljeva. Zeleno do neba, sve u jednom potezu, pa i iza leđa mu, na tren sve izgleda ko da je doma, u kanjonu, pod Volovištem, kad su ono bili on i njegova tri brata. Pokušava ih se sjetiti, kako su izgledali prije grada, ma prije sinoć, dok su se bacali na oca i držali ga u muci i povraćanju od boce na antabus, kleli mater jer ga hoće spasiti, šta ga ne pripusti, pijančinu. Ne prepoznaje njihova lica, ali ruke, ruke dobro zna. Rane po njima nisu od šibe i kopanja nego od razrjeđivača i ljepila, pila i brusa, nimalo glatke ko one od učitelja. Neka sam mu reka, neka, Žare zbija žabice po površini mora, da tuć me za duge nokte i crne ruke, ruke šta su se naradile, materi pizove na Pazar teglile. Neka sam mu reka da više vride i moje i moje braće nego njegove učene i glatke. Ruke moje braće, gleda u svoje, gleda u njihove. Ruke kao hridine. Ako bog da, misli Žare i briše suze, završit ću školu u Vrju, živit u našoj kući s tetama, ležat u materinoj postelji, letat po Mrzlinu, Volovištu, i skoro, ma najskorije, bit ću opet moj brat, moj brat, i moj brat.