Suzana Matić: Izbor iz Usnene predaje

Kupila sam veliki krevet

Visok i čvrst kao kuća

Već neko vrijeme ne spavam na podu

Na ovaj se krevet moram uspeti, a ne spustiti

Podnica mu je visoko, napustila sam patos skroz

I taj osjećaj je toliko izniman da mi je sada šteta zaspati

Žao mi je kad u snu propustim svoj krevet

Pa nekako i opet ne spavam

Ali zato sam jako aktivna u njemu

Tu jedem voće, pišem poeziju, telefoniram, smijem se

Tu primam djecu kada me dođu žicati lovu

Pa ih upućujem prema novčaniku, nek si ju izvade sami

Samo da ne bih morala silaziti s njega

“Carice”, kažu, ali ja se ne dam smetati

Napokon i ja imam krevet u kojem mogu stolovati

Pronašla sam ga na Ikeinoj stranici

Odjel: “Bračni kreveti”

Sastavljali su ga dva dana

Moj otac, moj sin i moj brat

_______________________________________________________

Razlika između onog što sanjam

i stvarnosti

postoji

samo u knjigama koje držim u kupaonici.

Sve drugo je neodvojivo.

Da nisam to što jesam

bila bih isto to.

____________________________________________________________

Iza mojih leđa se u dućanu stvorio taj mlađi tip

Dok sam birala crvenu rog papriku

Prvo sam čula zviždukanje

Ono muško zviždukanje, onako jezikom kroz zube

Ali ne kao ono bauštelsko dok zviždiš za projektanticom

Koja ti je k tome nadzorni organ

Ili bilo kojom nepoznatom ženom

Kao da dozivaš svog psa kojeg baš i ne voliš

Nego neko vedro zviždukanje

Samodostatno i nikom nego sebi

A opet nekako toplo

Bio je to neki Dylan, ne znam sada koji, ali znam da je bio Dylan

I eto, postoje topli muški glasovi

Ali kunem se da postoje i topla muška zviždukanja

Pa sam se kao i svaka žena koja drži do sebe i svog dostojanstva

Momentalno okrenula

Za tom toplinom koja je prostrujala

U jednom pretjerano klimatiziranom supermarketu

A onda sam vidjela prelijepo lice dosta mlađeg muškarca

Računam, dva dana stara brada

Računam, oko trideset i pet godina staro lice i smeđe oči

I eto, nije bilo druge, srele su se s mojima, te oči

Pa se sad još kunem i da postoji i prijateljski “eye contact”

I kad je stao tik uz mene pred kašetom paprike

Taj mladi muškarac nije nimalo ugrozio moj teritorij

Na odjelu “Voće i povrće” koji sebično svojatam

A onda je stao sam birati svoje primjerke

Jednom rukom

Jedinom rukom

Dok je birao paprike, lijevi se rukav njegove T-shirt majice

Klatio prazan

Ja nisam posustala u svom poslu

Ali svejedno nisam mogla ne vidjeti kako sve pomalo žonglerski

Ubacuje u vrećicu koju je rastvorio na susjednim krastavcima

A onda je s njom otplesao do vage

(Taj Dylan je čudo, iako ne znam koji je)

I nakon što je tamo obavio obavezne likove

U nekoj samo svojoj, elegantnoj i slobodnoj koreografiji

Gipko je nastavio dalje

Gurajući kolica prema mliječnim proizvodima

Stajala sam neko vrijeme gledajući u njegova prelijepa leđa

Potpuno mirna

I nije mi na pod ispala paprika koju sam držala u ruci

Jer sam, kao, bila potresena

Ali kunem se

Čula sam samu sebe kako mi je iz usta ispalo jedno tiho

“Volim te”

Onda sam ih brzo prekrila lijevom rukom

____________________________________________________________

Ako su gradovi ljudi, a ja svoj

najviše volim kad je ispražnjen,

ne znači li to da i njega volim

falsficiranom ljubavlju?

Navečer ćemo se sresti.

Koristit ću javni prijevoz.

Kontrolor će ući u prikolicu mog tramvaja

preko kojeg će se s vanjske strane

protezati reklama:

tobogani akvaparka načičkani ljudima

visoko.

U polegnutom prijevoznom sredstvu

nepotrebne linije, bit ću samo ja.

Ne pitaj o vozaču,

Tramvaj će možda voziti na autopilotu,

moguće je, sve je moguće, zato

i ne pratim tehnologiju.

Kontroloru prerušenom u putnika namjernika

pružit ću falsificiranu kartu.

Ti samo ne zaboravi sve

što se nismo dogovorili, navečer ćemo se sresti.

Prazni su kolovozi u kolovozu,

u pustom gradu praznina dubi nove trase

duboko. Ne izmišljam.

Nada je svakodnevna ponuda dana

u ljetnim noćima.

____________________________________________________________

Sva tragika prozora je u tome

Što čovjek i ptica uporno misle

Da nema šanse

Da bi se ikad mogli približiti

A onda ih

Jer nisu računali s frekvencijom pjeva

Prene cvrkut stakla.

____________________________________________________________

Više ne zurim u grlo prošlosti

Gledam široko

I ako te baš zanima, vidim jedan jako lijepi svijet

Postoji grad i ulice i izlozi i drugi ljudi

Zovu me

Moj bože, toliko toga magičnog

I sve to ja baš posve jasno vidim

A sad kad sam ti sve rekla, malo ću zaklopiti oči

Otkako dobro vidim, ništa ne osjećam

____________________________________________________________

Bio je i ostao tvrd i neumoljiv, moj otac

Nije nikad govorio kako je odrastao među vukovima

I išao po snijegu sedam kilometara

Kako bih se ja osjećala zahvalnom za ono što imam

A jest išao u školu sedam kilometara po mrklom mraku

Podobučen i slušajuć vukove

Rekla mi je baka

A i da su mu se jednom noge zaledile tako da su mu gotovo morali

Odsjeć nožne prste

Moj otac nije govorio ni

“Ako nećeš učiti, lopatu u ruke”

On je recimo znao reći

“Ne sekiraj se toliko oko škole.”

I nije nikad vikao na nas

A i danas kod prepunog stola uvijek kaže

“Neka bude djeci”

Njegovo žensko dijete ima četrdeset i sedam godina

Othranjeno je na ptičjem mlijeku

“Završilo je škole”

I u rukama joj nikad nije bilo ništa doli metaforičko pero

I mač

Ali nekoliko puta godišnje

Dok se budi u krajoliku koji se temelji na bjelini

Ona čuje lopatu koju je otac izvadio iz spremišta

Kako struže po asfaltu

I sledi se

Moj otac je imao nekoliko operacija srca

I skoro su mu odrezali nogu zbog problema s krvnim žilama

Ali kad god me zamete

On se diže po mrklom mraku

Kako bi očistio duboki snijeg koji je ralica nabacala

Ispred mog auta

I skinuo s njega koru

Ne bih li ja stigla u ured na vrijeme

U svoj – sedam kilometara udaljen ured

Kad god čujem tu lopatu

Izlazim na balkon podobučena

I derem se na njega

Derem se toliko da se i vukovima u šumi ledi krv u žilama

Ali on ne pušta tu lopatu iz ruku

Nikad nije naučio biti bolji otac

Moj otac

____________________________________________________________

Da svi dišu ovako kao ja ujutro

kad stanem na balkon

gledam u daljinu

i mislim na tebe –

na svijetu više ne bi bilo ozonskih rupa,

ali što kad ljude generalno uopće nije briga

što je to čežnja.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s