Tanja Stupar Trifunović, iz romana Otkako sam kupila labuda

Grad nekad noću izgleda kao silovatelj koji čeka u zasjedi. Jači je i sruši te. I mostovi se sruše na tebe i ulice i kuće sa oronulim fasa- dama. I sve upadne u tebe kao neželjeno sjeme. Ovaj gorki grad. Gorkog sjemena. Grad koji ima ukus kao osjećanje u meni. Ne mogu ništa da ti pokažem. Drvorede. Ulice. Iskrivljena lica iza zastora.

Starca ispijenog od bolesti kojeg vodi kćer pod ruku. On se ne snalazi u metežu i gurkanju u gradskom prevozu. Iščupan iz nekog od okol- nih sela. Dovučen ovdje po lijek kojeg nema. Golubovi lete blizu glava sluđeni i gladni. Mrvice hrane. Mrvice čežnje. Ne mogu da ti dočaram miris pekare. Ni tu glad koju probudi. Zarobljenu u kesama koje šuškaju sa hranom za djecu, za nekog ko čeka kod kuće. Ne mogu da ti pošaljem odsjaje sa velikih staklenih površina koje love odraz sunca ni zvuk pljuska koji se slijeva niz njih. Sve je to tu pre- više sa mnom. Kao napasnik, ovaj grad me zaskočio i savladao. I kroz moje tijelo šibaju njegove groznice nasilne i žestoke kao tvoja ljubav. Prvo stidljivo a potom gladno kao i sva mladunčad krenula si da me posisaš sasvim. Jer mlijeka nikad nema dovoljno. I kad god odgurneš mladunče, ono je ljuto. I misli da još nije vrijeme da odraste jer skriveno ispod kujinog krzna ne mora da gleda šintere u oči. Ovaj izlomljeni grad je mjesto gdje pokušavam slomiti ljubav za tebe i razdijeliti je golubovima, psima, transvestitima što njišu kukovima noću mameći iz muškaraca nešto više i drugačije od seksa kakav su popodne imali sa ženom. Fantazije uvijek zavode najjače. U njima ti jesi ono što nisi. I nisi ono što jesi. Kakva beskrajna podatnost koja ima svoju cijenu.

Grad uzdiše. Sve istinske čežnje su nastrane i duboke kao ove rijeke pod nama i mostovi preko. Ne skači odozgo u ništa. Sačekaj da se rijeke izliju same od sebe preko svojih rubova i ponesu nas. Plivaj sa tim nježnim i dugim rukama. Plivaj da ti ribe zavide i prezru ljepotu prstiju dok miluješ vodu. Utapanja su privremena. I smrti su prolazne. Život iznova uskrsava u svom ovom užasu. Brodovi na rijeci režu površinu kao tvoje oči moj pogled dok pokušavaš ponijeti i uloviti istinu da me boli svaki tvoj odlazak. Ali ti si brodovi i moraš da osvajaš nove vode i nove zemlje. A ja sam voda u kojoj žive zaro- bljene sve ribe svijeta. U mulju i po površini vječno tražeći vazduh, hranu i prikrivajući strah od udice i obale. Samo plivaj. Ti si brodovi koji dolaze i odlaze. Koji me sijeku uzduž i poprijeko. Ali poslije sve ostaje isto. Jer ja sam voda. Grad ne prestaje da priča. Pun je meteža. Brblja kao ti i ja. Bez prestanka. Brzo i na mahove. Kada ućuti, slutiš da postaje ljut, opak, divlji i sklanjaš se u kakvu zavjetrinu, kuću, muzej, negdje gdje krije ostatke i uspomene onog što je slomljeno u njegovim njedrima još ranije. U grad možeš ući kao u čovjeka. Kao u tebe. Ti si čas široka, čas si ratište sa rovovima, barikadama i nasu- mično postavljenim minskim poljem.

„Nastavi. Nastavi. Volim kada mijenjaš ritam. Kada me dodiru- ješ nježno, sporo, lijeno i kao da ti se ne da. A onda ubrzaš. Strastveno. Nastavi. Da guraš jezik i prste u mene. Nastavi da ubrzavaš. Nastavi da me miluješ. Najsporije. Najbrže. Najstrastvenije. Nemoj nikad prestati.“

„Nemoj nikad prestati. Da živiš. Govorila sam majci. Ali ona, ali ona… Neću da ti govorim o mojoj majci.“

Ti misliš da su izdaje koje su se dogodile tebi najjače, ali tek si počela da otkrivaš da nema neke posebne namjere u tome što cvijeće cvijeta, miriše, potom izgubi latice. Da radilice i matice ne rade isto i ne žive jednako dugo. Da trut ispada iz igre onda kada u igri više nema svrhe. Sve je taman toliko okrutno da bi funkcionisalo. Ni manje ni više. Dolazi iz disfunkcionalne porodice, pisalo je na nalazu zaturenom među knjigama. Liječnici vole taj izraz. Kakva je to porodica? Ništa o tom. Svijet je sveden na funkcionalne i disfunkcionalne. Sjedim na autobusnoj stanici iako ne planiram putovanja. Zamišljam da dolaziš odnekud k meni. Moj um igra svoju igru. Vrti sretne prizore.

„Glupo je čekati nekog ko ne dolazi“, rekla bi ti. I prekinula niti dodira koje već osjećam.

„Ali ja cijeli život čekam nekog ko ne dolazi.“

„Ti si bolesna. Voliš me samo kada nisam s tobom. To je tako bolesno i užasno. Mrzim te.“

Mrziš me. Navikavam se na nove istine. O nama.

Uvrede padaju po meni. Otkrivam sve ono što sam. U tvojim očima. Loša osoba. Kradljivica sreće. Neko ko te razbolijeva. Možda je to sve istina.

„Crvotočina.“

„Što ti to znači sada?“

„Ništa.“

„Upadamo stalno u nju. Možda sam užasna osoba.“

Stvari se samo odvijaju. Same po sebi. Ponekad imamo iluziju upravljanja.

„Vidimo li se sutra?“

Da li je sutra taj dan kada se dogodilo sve to među nama? Kada si zaspala pribijena uz mene a ja sam ti ljubila obraze, rame i leđa. Bila sam zaljubljena u tvoju kožu jer je bila meka i mazna. Kao mje- sto koje treba ljubiti. To je bilo samorazumljivo. Ona se nudila sama od sebe. Dok ti spavaš. Koža.

Cesta je siva. Uvijek možeš da odeš. Otputuješ. I ne vratiš se. Uvijek možeš sjesti u autobus i otputovati u bilo koji nepoznati grad i ponadati se da neko sjedi i čeka te na autobuskoj stanici. Ljudi čine razne gluposti. Ali mi nismo ljudi. Volimo se kao životinje. Plašimo se kao sjenke svjetla. Sve može nestati u trenu. Krhke smo kao privi- di anđela po zidu. Kao mentalno zdravlje rekonvalescenta. Ta riječ piše u nalazu među knjigama. Izgubljenom. Rekonvalescent. Ali sva- ka od nas izigrava granit u trenucima ljutnje. I sve puca pod udarcima optužbi. I sasipa se. Koliko razdrobljenih nježnosti u grubost.

 


*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s