Mateja Jurčević, iz zbirke Bijela vrata

djetinjstvo

 
ubili su ježeve utopili su ježeve ježevi
su mrtvi lisičji repovi za njen vrat igle
za moje meso o koliko ih je umrlo za
moje spasenje nevine oči u prostoru
probušene kože ne prilazite inficirani s
kopljima punim njihove krvi želio bih
izludjeti svečano želio bih nestati čisto
kao onda kada se to još moglo kada je
smrt bila nešto kada smo umirali od
divljeg ječma na pamuku
 


 

ždralovi

 
ždralovi se igraju ovako za vjetrovitog
vremena iziđe se van u širokoj odjeći
sve što sputava tijelo potrebno je
maknuti remenje zlatninu vezice
potrebno je pronaći ogradu tanak zid
uzak stup popeti se na visinu omjer tla i
iskupljena tri naprama jedan potrebno
je desnu nogu saviti u koljenu pod
pravim kutom potrebno je spojiti
lopatice i rastaviti ruke od tijela od dva
uda napraviti lažni horizont potrebno je
dlanove izviti prema van u smjeru
kazaljke spojiti bradu s prsima
potrebno je širom otvoriti oči i ostati
tako dok bol ne prođe ili dok ne padne
kiša
 

smrt

 
pogasili su svjetla jedino još gori živo
vapno s gradilišta gradilište naše more
naša utvrda romanička barokna rokoko
utvrda naša dolina scenski prostor idile
ne puštaju nas na ispašu potamnjeli
smo od čekanja igraju se pastiri i voda
im odobrava pogasili su svjetla na
staklu mjesec projicira snove mi bismo
dignuli bunu mi bismo rekli svoje ne
tako jasno ne tako očito zaboga
neljudski je mi bismo se probudili samo
da kažemo kako je nježnost montirana
nikoga nismo voljeli naročito ne tako
meko netko nam pripisuje ljubav i našu
kuću u cvijeću crveni krov oduvijek si
takav htjela crveni krov i krizanteme u
prozoru gdje je majka gdje otac sva su
okna zatvorena u našem mjestu danas
je blagdan život u nezgrapnoj pirueti
čije je dijete u kolijevci pod karuselom
 
 

Jesen

 
Tvoja ljubav,
teški stol od cerovine.
Nosim ga pod tuđi krov.
 


Dijalog

 
Od njihovih se cipela sužavaju zjenice,
to mora da je ljubav jer zasljepljuje,
to mora da je jer je
elegantna
i gnječi jezik i izbacuje ga
kao gvalju crnih konopaca:
daktilski, dekonstrukcija, dijalektički
diskrepancija, diskurs
i onda se prijeđe u idući niz.
 
Ja laštim podove,
oni se vole u svojoj snazi,
oni vole samo na slovo d,
ja sam prostor između riječi.
 
Neprimjetan sam,
moćan sam.

*Ilustracija: Danijel Žeželj (dzezelj.com)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s