O mraku, o soli

O mraku

 
 
Znaš, mrak nas nekad toliko jako stegne da imam osjećaj da ću se rasprsnuti u tom ništavilu. Pa čekam prvo sunčevo svjetlo da raspori moju kožu i da tama koja se naselila ispari. Između postoje sitni dnevni sati, ali toliko je hladno da se ne mičemo, ne razgovaramo sa svijetom izvan. Huči, udara i more i vjetar, ali mrak je nezadrživ, uvuče se pod naše jastuke, stopala, oči i ne osjetimo kad je prije već stigao. To mi najteže pada. Taj gusti zimski mrak u kojem ne pronalazim ruku. Ona je obris svijeta u koji sam vjerovala, toplo zajedništvo, ognjište zbog kojeg sam prevalila kilometre vjerujuću u dom, ona je mogućnost dodira, a zimi smo svi životinje koje tražimo svoje pravo na zimski san.
 


 

O soli

 
Zrak je natopljen vlagom i solju. Dišem gustu borovu šumu, udišem svaki pedalj borika jer doći će vrijeme kad će toplina zauzeti nosnice tako agresivno da neću osjetiti stapanje mora, šume i zraka u jednu masu mirisa. Otkako razgovaram s more, razumnija sam prema sebi. Ono otvara moje grlo, i srce i pušta vodi da ugazi duboko u moju toplu bol. A bol, kao bol, ježinac u trbuhu, nemoćno mjesto popuštanja pred tugom. I onda razbacujem ruke prema pučini, puštam da tijelo umisli da je pobijedilo vodu, puštam da jedna voda govori drugoj. Plutam kao naselja površinom svijeta, misli su ćudljive ptice kojima se perje svađa s nebom. Ili je drugačije, ovdje na kraju svijeta ja sam jedino mjesto na kojem
je moguće biti, i mnoge ja sada poniru u masline, mnoge ulaze uljem pod kožu sustanara.
 
 
 

Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s