Monika Herceg

Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema

ta žena sa rukama deteta, koju volim

to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim

uzalud, uzalud, uzalud

uzalud je budim

Branko M.

Ležim u krevetu, stišćem kapke, svrbe me trepavice. Umirujem zjenice. Pravim se da spavam. Pravim se da neću čuti galamu iz kuhinje, koja samo što nije. Znam da hoće. Dedo će galamiti kad on dođe pijan, nana će plakati, tetka će pobjeći u svoj svijet. U očima mi crno, kao duboko krastavo nebo u kojem se suše nikad ispunjene želje. Galama! Bila. Prođe. Ljutnja se slila u korake. Bijesno škripe stare daske kuće na Vratniku. Dođe tišina i s njom par koraka: nespretno oklijevaju ispred vrata moje sobe. Hajde, ulazi više, pomislim, i dalje kroteći zjenice.

Ležimo na leđima. Na jastucima savijene male i velike ruke. Na njih oslanjamo svoje glave. Budiš je. Govoriš sporo, o svojoj mrtvoj ženi, o svojoj lijepoj ženi. Svako malo prisjetiš se da se ja nje ne sjećam, pa onda pojašnjavaš, nadugo i naširoko. Kao i svakog puta, iz ormara u kojem i dalje vise njene stvari, vadiš jednu po jednu suknju. Teget, bijelu, maslinastu… Uzimaš ih vrhovima prstiju koji stišću rub platna kao štipaljke, širiš ih i skupljaš, zagledaš, obavezno desnim dlanom zagladiš svaku, valjda skidaš prašinu. Ja u njih nikada neću stati, ne kažem.

I dalje pričaš o njoj. O svojoj mrtvoj ženi, svojoj lijepoj ženi. Kasno je. Glas ti je sve tiši. Riječi ti se rastaču na jeziku. Zaplićeš, gubiš se. Dijete si koje zaspi ne obrisavši suze. Gledam te dok spavaš, nesvjesna da ću te jednog dana mrziti. Ne zbog tebe, to ne. Bio si derle, uplakano, izgubljeno. Mrzit ću te zbog svih njih koji se izdiru i galame. Koji te psuju na ulici dok je budiš. Mrzit ću te zbog dječijih nevješto skrivenih pogleda, njihovih ruku koje se međusobno gurkaju i štipkaju, zbog njihovog jedva čujnog smijuljenja dok igramo klikera, onda kad se na dnu ulice ukaže tvoje lelujavo tijelo.

Soba se puni atomima R-OH, kao obala vodom kad oslabi moć Mjeseca. Ime moje majke miriše na alkohol. Udišem ga ravnomjerno, dok zurim u plafon. Golubovi spavaju u kavezu.

Sobu ćemo uništiti u godinama poslije. Sami ćemo oguliti tapete, zatim pozvati molera da sastruže zidove do gola. Temeljito ću počistiti, kantu od 30 litara natrpati šutom i jedva je odvući do kontejnera. Spuštajući se niz ulicu, po posljednji put ću osjetiti miris tvojih suza. Vukući se ka smetljištu, ponovo ću nas vidjeti kako ležimo s rukama na jastucima, kao nekad. Gledamo u plafon, a ti je plačan budiš. Nju, svoju mrtvu ženu, svoju lijepu ženu. Mada, tad ću već znati: mrzim te.

Mrzim te jer je nebo duboko i krastavo, i ti tu ne možeš ama baš ništa.

Slika: Danijel Žeželj (https://dzezelj.com/)