Ingeborg Bachman, iz izbora poezije U oluji ruža

Jesenji manevar

 
 
Ne kažem:to je bilo jučer. S bezvrijednim
novcem ljeta u džepu ležimo opet
na pljevi ruga, u jesenjem manevru vremena.
Put bijega na jug nama se ne zbiva
kao pticama. Pokraj nas, navečer,
prolaze ribarske barke i gondole, i koji put
me trun snom zasićenog mramora pogodi
gdje sam ranjiva, ljepotom, u oko.
 
U novinama mnogo čitam o hladnoći
i njezinim posljedicama, o ludima i mrtvima,
o prognanima, ubojicama i milijardama
santi leda, a malo o ugodnome.
A i zašto? Pred prosjakom, što u podne dolazi,
zalupim vratima, jer vlada mir
pa je moguće uštedjet si pogled, ali ne
kišu nevesela umiranja lišća.
 
Daj da otputujemo! Daj da pod čepresima
ili pod palmama ili u gajevima naranči
za manju cijenu gledamo zalazak sunca,
čemu ništa nije ravno! Daj da zaboravimo
neodgovorena pisma onom jučer!
Vrijeme čini čuda! No, dođe li nepravo,
s kucanjem krivnje: nećemo biti kod kuće!
U podrumu srca, nesanu, nađem se opet
na pljevi ruga, u jesenjem manevru vremena.
 


 

Rimska noćna slika

 
 
 
Kad daska ljuljačke podigne uvis
sedam brežuljaka, spusti se isto
nama otežana od nas obgrljena
u mračnu vodu
 
zaroni u mulj rijeke, dok nam u krilu
skupljaju se ribe.
Kad je red na nama,
odbijemo se.
 
Tonu li brežuljci,
mi se penjemo i dijelimo
svaku ribu s noći.
 
Nitko ne odskoči.
Tako je sigurno da samo ljubav
i jedno drugo uzvisuje.
 
 


Češka leži na moru

 
 
Ako su ovdje kuće zelene, ući ću još u kuću.
Ako su tu mostovi cijeli, hodam po dobrom tlu.
Ako je ljubavni trud svagda izgubljen, rado tu gubim.
 
Nisam li ja, netko je, tko je dobar kao ja.
 
Graniči li tu sa mnom riječi, puštam je graničiti.
Leži li Češka na moru, opet vjerujem morima.
A vjerujem li još moru, tad nadam se kopnu.
 
Jesam li, tad je svatko tko je koliko i ja.
Ništa više za sebe ne želim. Želim potonuti.
 
Potonuti-znači u more. Tamo ću opet naći Češku.
Poslana na dno, mirno se budim.
S dna znam sad i neizgubljena sam.
 
Dođite amo, vi Česi svi, pomorci, lučke kurve i lađe
neusidrene. Ne biste li bili češki, svi Ilirci, Veronežani
i Mlečani. Glumite komedije što nasmijavaju
 
a za plakanje su. I varate se po sto puta
kao što sam se varala ja i nikad ne izdržah kušnje,
a ipak sam ih izdržala, jednu za drugom.
 
Kao što je izdržala Češka, i jednog je lijepoga dana
dana joj milost mora te sad na vodi leži.
 
Graničim s još jednom riječju i drugom zemljom,
graničim, ma kako malo, sa svime sve više.
 
Čeh, vagant, koji ništa nema, koga ništa ne drži,
nadaren samo još, s mora, što je sporno, vidjeti zemlju mog izbora.

*Prevela: Truda Stamać

*Slika: Danijel Žeželj (https://dzezelj.com/)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s