VILIN KONJIC
Koračam u svjetlost.
Moje biće od koprene je bez uspomena.
Zimogrozan mjesec u vodi daruje mi tijelo,
da se vratim iz velikog Skoka,
da raspršim zvjezdanu prašinu, da steknem uspomene,
da u svakom trenu iznova umijem zadrhtati.
Koračam tako u osjećaje;
da mogu u svakom trenu zvjezdana prašina biti,
uvijek iznova umijem zadrhtati
a ne postati u lavoru krilata žena
ne vječna stvarnost bez uspomena.
PUŽ
Tražim u kamenu: ništa.
Tražim u drvetu: ništa.
Ispod mesa dišućih brežuljaka
iz bolnih raspuklina praskozorja
iz mene izrasta, jedna po jedna, navika.
Naša lica u srebru spojena.
Sniježi ljuskicama.
Zametena su moja tamna jecanja.
ŽABA
Ova je zima bila potpuna pogreška.
Biće-mjehurić presporo se rastvaralo.
Preboljet će proljeće zbog blagotvornog zaborava
u napuklu ogledalu,
u porođajnoj vodici onih bez sjećanja.
Dok se raspukne ljeto, ogromna pluća,
bit će i on bremenaš spoznaje.
Nije po ovakvu smrt došao
poslije smrti iznova se roditi.
PAUK
U njenim rukama uzdahne žarulja.
Očima punim noći istrese svoje krilo.
Ova glad je sam život:
razuzdan raskriljen prozor,
pohota guste čipkaste zavjese,
kasna krepkost, pohotljiva
glad za životom namještaja.
Gdje sam?
U užasnom prostoru
prije smrti.
Tišina opet urasta u njeno srce.
PUŽEVA KUĆICA
Svaku je prazninu usisao,
više ništa ne može izaći.
Požuda mu je potonula u stijenu.
Ondje mu je i lice potonulo.
Spiralno se obgrli,
tako čeka sanjanje.
Na trepavici mu pukne struna svjetlosti.
U snu pleše neveselo
poput lijevka prostor-vremena
vječno samog sebe rađajući
zvuk-pokret.
*Prijevod s mađarskog Kristina Peternai
*Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek
Monika Herceg 
Leave a Reply