radimo predstave
s veseljem
iza zastora od starih plahti
čekamo da odrasli popune
sve drvene kuhinjske stolice
pa punim plućima pjevamo,
plešemo svoje dječje plesove
godinama kasnije zaljubljujem se
u čovjeka koji voli knjige
i dok ležimo on mi govori
o plakatima na našoj kapiji
kojima smo zvale u kazalište,
kako je skoro ušao
u pogrešnom trenutku u moj život
deda nepokretan
godinama leži u krevetu
uz njega je drveni brod
mi unuci ga mjerkamo
znamo da nije za igru
malo sam veća
on me pušta da u tišini
sjedeći uz njegov krevet
brišem višegodišnju prašinu
sa skorenih jedara
par dana pred smrt
poklanja mi ga
brod, usidren u mom novom domu
mjerkaju ga moja djeca
znaju da nije za igru
ponekad mislim da sam ga
dobila na prijevaru
jer sam najduže mogla
sjediti u tišini
zečevi
dobile smo ta dva meka zečića
sestra i ja
dale im imena i brale maslačak
kada sam došavši iz škole
ugledala kako moj
oderan
visi s garaže
grlo mi je začepila gruda
ne znam je li to bila tuga ili bijes
kolcem sam umlatila
onog drugog zeca
kao da jedna smrt može olakšati drugu
kuća je dobila krov
stari plinski šporet
i dva metalna vojna kreveta
u njima se promrzle
grijemo poslije sanjkanja
dok mama peče krumpire.
to je dovoljno
da kuća postane dom
rat mi je raspolovio život
na prije i poslije
zajedno s prvom menstruacijom
u tuđoj kući
kauču, dnevnom boravku
ostalo je to djetinje prije
podcrtano ženskom krvlju
i ovo poslije što curi u sada
sa zauvijek skrivenim ožiljkom
dok topli vjetar
navlači oblake
ove neobično otužne jeseni
on umire sam
njegove ptice
puštene
zbunjeno šćućurene na prozoru
ne znaju što sa slobodom
Slika: Ilustracija Tika-Valentina Marek
Monika Herceg 
Leave a Reply