Ivana Buljan Legati, iz zbirke Dover

Noću, danju-noću

 
 
 
Obično noću
danju ispunjena radom zamičem u plavim suknjama
i ravnim tabanima
jer nas danju moram prehranjivati
dok sumporni mjesec cvili za mojim koracima
svejedno mu je kako ću to učiniti, samo da otpočne već jednom
navlačim
u specijalnoj kabini kabine za navlačenje
duge električne trake šištećih rubova
pažljiva sam, podatna, ne ostavljam tragove krvi
rukavice su to, nije prekidač
Napnem ih snažno prema plaveti lica do vidljivih žila na sljepoočnom grebenu
kad zastenjem
jer sablasno dugi, seriozni prsti
bisernim noktima i užarenim jagodicama primiču se licu
žeravicom prelaze po glatkoj izbočini
pokazujuć se hladnoći obraza
čitavom glatkom mramoru unutarnjeg prostora
 
Nježnim stiskom šake presijecam kablove
/snebivaju se kliješta/
i najmanji drhtaj ruke mogao bi sve otkazati
prije roka osnažiti
u kolu milijune koraka složenosti što smišljaju ih koji miruju noću
nadajuć se da postoji sličnost između balističkog vjetra
i slobode
u kopuli dana i noći povazdani bljeskovi svjetionika
 
I onda ona fina svjetlost ugljičnog dioksida
obilno peckanje u sluznici i slini
udišem ju jezikom ko kisik
jer su mi pluća izvijena, stasom sam obrnuta
izronjena iz nasmrt dosadne lomače
slobodna, spašena, slobodna, slobodna
 
Osrčnica
bude nešto kao plašt nad tankim slojem ekvatorijalne kože
profinjenoga skrletnog lakmus papira
hihotanje poput uzvisine lomače iskoči
prevrće usnule s boka na bok
grebe, grize, miluje
guši u sitnim zrcalima jezičavo moje lice
ono se zažareno od radosti življenja ne može okaniti ludorija
 
Vidovita i nepromišljena, načičkana zvijezdama
odvajam se delikatno kao prašina od tla
U ritmu salse obilazim Zemlju
/dišem/
nešto polarno dokraja ulazi u mene
 
Od rijetke pare što se prikuplja uz tijelo
mahnitanja bokova, toplih udara krvi
u praskozorje stanu strovaljivat satove
gurkat me za posao.
 
 


 

Jest cvijet i plod

 
 
Samo nemoj da te sanjam, Kato
snovi su naši nečista plodna voda
što raspasava i hrabri slabosti ljubavnika
ije se ruke nikada neće dotaći
zaustavlja disanje tijela u oblik broja šest
ništa od glasova u tom preporodu, ni od dodira ništa
zbog sitnica samo bih te mučio
tako se ne drhti za nepoznatim u postelji
od toga dođe gruba boja moći, a sve u korist odricanja
i što bih ja s tolikom snagom ravan kao kiša
u perje, kandže ili pobjedničku dlaku
u tisuće klica,
nježnosti moja
 
Daj mi samo da te sanjam, Kajo
java je moja prestara da rađa
pa me noću duboka plavičasta mati umiruje i gladi
čuje se kao kad utihne pobjednički bubanj na trupu broda
kakvih citri u tom preporodu, lepeta čvrste pogibelji odjednom
krajnjih granica u duboku podlijeganju
tako se drhti za rukom u postelji više neg za ostalim tijelom
dahtom baš se nadijeva runo mokre noći
na urod što ranije dozrijeva
i gdje bih ja bez tolika vjetra vjerna kao puno svjetlo
u siktanje ptica, krikove riba il kožu vučje njuške
u prostranost božica,
zjenice moja.
 
 


 

Dover

 
 
Iz vodenih podruma virovi izbacuju kosu
okreću je u struji rijeke
nad nekom praiskonskom, duboko potonulom vodoravni
Ako je to božica slatkih voda u loži tajnih udruženja
ako jest
posložit će se dijelovi
 
Sjever – zibaju se na površini sandale otvorenih očiju
ko dva divlja bisera
valovi utapaju vidik
vodik ga
od majčinih prsiju povijenih inicijalima djetetova imena odbija
Jug – odjeća ili put uz neko strmo brdo, tko bi znao
nizvodno kretanje života za koje se ne angažira nikakva sila više
broj je koji dolazi poslije pet
Istok – krivulja jutra i večeri
 
Kad zastane, razmakne riječi
glas iz telefonskog aparata obložen osipom od brijanja
prazan poput trbuha
pljuska ga veslom direktno u slabine
strašnije je nego se čini
javio je
da je žena najstrašnije do sada sišla s uma
 
Za vas koji vjerujete da voda potapa bez milosti
valja reći
da se iz mojega iscrpljenog zemljišta iselila ruda
zamislite samo zapešća bez žila što ih nadvisuju
ili tijelo koje je odavno prevladalo radost življenja
pluća koja ne izdrže zrak
hranu kako se vraća
gutljaj što ga napuštaju sokovi
I valja reći
voda neprestano navraća
blaži tragove života /mîsli još uvijek okreću velikom brzinom/
dok držim zadnji dah
i čekam najčišći trenutak ove svečanosti
 
Sad udara u mjehur ko snagom azijskih naroda
svjetlom jačim neg mirijade zelenih dragulja
sad nabija zaliscima, mnoštvom rukavaca u ključnu kost
u riblju kost
kolajnu od tajni krcatu ugljikova dioksida
dopunjava ju solju
Izgubilo me prokletstvo zastrašujućih zvukova
u ovom vrtložnome tijeku
pa nema nemira, ni gaženja u strah
nego zaklon vode na osi napaćenih duša
nadohvat
Čudesnije od ijednog predjela sna
ovo dobročinstvo
 
Parket ili mezanin, najdraža? – taži zatorna snaga
 
Osjećam
kako napreduje linija razdiobe u mojemu rodoslovlju
slijeva se pletenicom u produženu volju bogova
još malo i ja ću vršcima ljubičastih prstiju
kojima do jutros još prepipavah tramove tjeskobe i uzbuđenja
/samo to/
dotaći slobodu
Sirova moja snaga koja je činila
da do najviše točke neba, jednako kao do obzora srca
svjetlost ne prodre duboko
 
Zato sad na dnu čiji drhtaj samo otjerani čuju kao govor
oslobađa se ime domovini
i mrijeste rasplesane bijele ribe za neobičan susret
Voda obećava zgrušat me u školjku
umnožiti čuda i evo
na nagonu dvojbe ni sjene ni jeke
nijema rujem, u dubinu put zapada se zarivam
 
Ne raspituje se voda o kulturi tabua
o trajnom neprijateljstvu želi znati
ne bismo li mogli biti zadovoljniji u prostorima nepropusna obilja
barem u jednome od njih
razumije, ne škodi
nema uglova
/na to sam mislila kad sam molila da me vratiš
o doticanju danju, doticanju noću
mojoj ambroziji/
 
Noćas sam dok si spavao izašla na rijeku
i do koljena u travi i mulju dugo gledala njezinu uzbuđenost
jaram vodene napetosti
bila je visoka, izbezumljena, potpuno mirna
/ista ja/
Na cedulji iznad kamina pisat će:
ugasi svjetlo nad svime što se zbilo
nad onim razgovijetnim što se zbilo
položi svoje nadnaravne moći
Virginia
 
 


 

Ružičnjak

 
 
Na prostoru između grla i srebrne kože
na brijezima stišćućih koljena
u malim separeima
«terasa za nevjerne» br.1, 2, 3, 4
kako smo ih nazivali da bismo uklonili klasične nesporazume
u kojima je dekadentnim orgijastima iz noći u noć otjecalo pamćenje
od cuge, dima, laudanuma, bučnih odlazaka i izopačenih
ali čvrstih nakana
/sjećam se, jedan je čak htio da sjednem pored njega na dekorativni jastuk
pa da razgovaramo/
pojavio se nasad visokog cvijeća
 
vrst, zdrav, jednoglasan, užasnut ružičnjak
proširio se slinom iste gubice
kao šarlah selom
 
Ovo će nas pročelje predsjedničkog balkona stajati glave
bio je u pravu jedan od posluge
kad je promatrajući novi odraz u zrcalu
što je ostajao za mnom
poručio zadnjem gostu da navuče pojas za kilu
i napusti dvoranu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s