Monika Herceg

PISMO NAMJERNIKA NA BICIKLU

poštovani neku san večer navratia do mog frenda u šimunovićevoj vozia san se biciklon iz grada do sirobuje večer je bila lipa mirisalo je na turizam na kreme i grilanu ribu trubila su auta pijani tinejđeri su se dovikivali i ja san se lagano penja uz uzbu i gušta u zvucima ulice kad jebateled na firule mi rikne guma i to prednja nemoš mi to radit mislim se ono kako ću sad neću stić do sutra ujutro i onda san odlučia svratit do toga frenda žicat ga da prispavan jer i on je bez auta pijun ka i ja da skratin tamo san vas čua i osta ka trica nikad nisan volia tu ulicu jer ne moš ti normalno s bikon po njoj ako nisi bemeiks bandit ili imaš mauntibajk i to samo nizbrdo, a uzbrdo se moraš sać i piči s vozilon na ramenu a moja bicikla je brzinka prava s tankin gumama ne skače nizaskale da ne davin tamo san vas čua kad san zaspa na kauču kod tog prijatelja ka miljun puti prije i nije mi bilo jasno šta se jebate događa pita san prijatelja šta se jebate događa a on je reka pa ali ne čuješ da se ljudi jebu tako svaku večer oko dvi tri ure počne nisu normalni niko ne može oka sklopit ma nemoš virovat genza kažen ka da san debil i u tren se razbudin kažen ja njemu ja san se tako zadnji put isprca prije deset godina sa jednon svojon prvon ljubavi koju san srea iz osnovne škole u osmome razredu je bila tako lipa da je nisi moga gledat a bila je i pametna i zabavna ženska tad smo bili ka simpatije i u prvon srednje je bila još lipša ali tad smo zbog nje jer se sramila svoji frendica bili samo prijatelji premladi za intimne odnose a ja san bia lud od ljubomore stvarno san je volia matere mi više od života sve bi za nju bia napravia i onda je ona na kraju prvog razreda negdi priselila vanka je otišla ono bia je rat svi su negdi selili iz splita ili u beograd ili u zagreb a njoj je stari posta neka faca u županiji i op op mala na školovanje u italiju umjetnička akademija nije bila neka učenica i ja san tako osta ka posran i u svakoj san ženskoj tražia nju prije deset godina ja doli par ulica niže na žnjanu vozin biku i naletin na neku žensku skoro san joj reka da di će šta ne gleda kad kaže ona meni alo pa to si ti joke al me se ne sićaš jesan ja san a koja si ti pitan je a ona meni kaže da je ona ta ne mogu virovat nisu istine totalno se prominila nije se ona udebljala ili previše ostarila nego je izrasla u ružnu ženu a bila je reka san van prava mala vesela lipotica bia san van sebe nešto gore mi se nije moglo dogodit zar je to ona ljubav mog života kako je to moguće sili smo i udrili po pelinu ja san trusia jedan za drugin od šoka bila je to ona po svemu po glasu po motima po spiki ali puno puno ružnija a i tužnija šta san više pia više su mi se isticali njeni moti i glas a ružnoća i neka ispraznost razgovora padala u drugi plan evocirali smo uspomene otišli smo do mene zapalit đoju i kad smo se u konačnici povatali nije bilo moguće stat ja san izjeba ideju da je ona moja stara ljubav čiju san sliku brižno gradia od djetinjstva tokon svi ovi godina šta se nismo vidili gori doli misionarski straga totalno san ispalia od seksa ka na viagri brale žena nije znala šta je snašlo meni se vratila cila nakupljena napetost u vezi s njon ali me vrlo brzo pustila i na njeno misto je došla tuga šta one u koju san se nekad davno zaljubia više nema ne samo po izgledu nego općenito ženska je bila malo u kurcu zbog toga nije nikako mogla razumit šta se događa prvo se izjebemo ka romeo i julija a onda je više ne mogu vidit bilo mi je očajno šta san tako površan ali zapravo i nisan jer san od šoka upa u duboku depru od koje se nisan oporavia dan danas prova san bit u vezi s drugin ženama i s dva muška san se potrošia al to baš i nije za javnost i bilo je dobrog seksa i sviđanja ali ne i neke ljubavi ostala mi je neka rupa posrid mene ka da su mi pluća iščupali opće se više ne mogu prepustit nije me svršavanje ličilo od stresa i nesanice ka nekad oda san se drogi i piću još i više ali ne previše taman da ne propuvan gore je to nego kad ti neko blizak umre jer meni je umra ideal i sad šeće naokolo ka zombi kaže meni ovi frend iz šimunovićeve kad sam mu ovo ispriča da je on sličan taj slučaj ima sa svojon bivšon ženon ali ona nije postala zombi nego diva šta znači da je u odnosu prema njemu isto ka da je mrtva samo šta sad prebiva u nekon raju di je drugi troše a ti o tome čitaš u novine dabogda van se sve to ne dogodilo to sam vam tia reć sritno ljudi i pametno rabite kondome i to

Narančino pismo Slavuju

Dragi,

tako mi je teško govoriti tebi, nakon toliko godina šutnje i unaprijed znati da nećeš čuti. Govoriti, zapravo, samoj sebi, ali istinu (sebe lažemo najpredanije). Ostaviti te, bilo je najteže što sam napravila u životu. Kad smo se upoznali, bili smo jako mladi, bili smo građeni samo od napetih srca iz kojih su izlazili napeti udovi. Ovisili smo jedno o drugome kao par klizača na ledu, neko vrijeme. Bila je to samba, vreli ples ljeta, na vrhovima oštrica klizaljke. Prije tebe bila sam dijete, skoro ništa, slutnja, biće bez bridova, malo gušće od zraka. Iz tog djeteta koje sam bila moglo je postati bilo što, počela sam biti netko iz tebe. Ovakva, ti bi rekao nesmiljena, kakva sam se oslobodila uz tebe, nisam mogla ostati. Ovakva, kakva sam u međuvremenu postala, ne bih ti se svidjela. Morala sam zaviriti iza stotina zavjesa, u nekoliko tisuća očiju, između desetaka pari nogu, u određeni broj čaša, također, pa jedan bunar naposljetku, u kojem je ostao moj vid, moje sjećanje.

Statistike i danas kažu: mladi ljudi su jako konzervativni, mladi ljudi su konformisti, isti kao i stari, jebali bi se da im ne uđe, krali bi samo da ih ne vide, ubiti ne bi znali osim u ratu. Ali ne i mi (ova mi bivša istina laska), mi smo bili djeca druge klase, uličari, voljeli smo one koji su mimo struje izabirali željene pravce – bolje gradove, bolja vremena, bolju ljubav, bolju sreću, bolje nešto. Danas vjerujem da su oni beskrajni pravci zapravo birali ljude, jer i ja sam postala takva, strasno usmjerena, upravljena da tražim; nikad se ne bih vratila natrag, ti si to znao i to nas je odvelo u suprotnim smjerovima. Bili smo krhke uspravne stature koje se proždiru očima i hrane riječima, a praznih džepova, sazdani od samih očekivanja, i nismo željeli umrijeti, a oko nas je bujala smrt – nije bilo pametno očekivati. Imala sam sedamnaest, zatim dvadeset i željela sam živjeti: to je bio moj otpor čudovišnim tetkama čovječanstva, generalima-amaterima, militantima koji su odasvud izvirali i zahtijevali, svi su nešto zahtijevali, razapeli su oko svijeta žičani kavez od zahtjeva i mržnje i onda su mene, nas, pozivali na odgovornost. Jebalo mi se za njihovu kreaciju stvarnosti, baš kao i sad, moja je zastava uvijek bila prozirna i lepršava. Moja je zastava ponekad bila i moja suknja. Željela sam svoju privatnu odiseju, nisam mogla čekati da naša neodrađena mladost postane neka ponižena i oronula mladost, koja zaboravljena tapka ispred zatvorenog kina; stari mladići i djevojke s navikama i odjećom adolescenata uvijek su me rastuživali. Vrhunac života ne bi trebao biti u školsko doba, na samom uvodu, dok još nisi ni čovjek. Zapeti u toj potencijalnoj osobi, u tom neraspisanom liku cijeli život, toga me bilo podjednako strah kao i one, jedine druge, preostale mogućnosti koju besplatno nudi život – da u dvadesetima ispuniš obrazac, sklopiš ugovor s vlastitom sudbinom: stan, posao, brak, djeca ili pas, angažman na društvenim mrežama, na vrijeme osigurana grobnica. Svaki drugačiji život skupo košta i ja sam ga, odlazeći od tebe, platila svojim krvavim srcem. Ali ostalo mi je sve drugo. Ruke, noge, glava, oči, pluća, ona stvar.

Pamtim te kao mladog vojnika klošara i dezertera, prije ljubavi, a potom kao mladog morskog kralja s krunom od aluminijske folije kako izgovaraš pjesmu na našem kuhinjskom stolu ili propetog uz jarbol na brodskoj kabini, i kako mi prilaziš, uvijek gol, uvijek čistog tijela s uzdignutim spolovilom: ima nešto dirljivo i nježno u toj slici, nešto što te želi obuhvatiti kao moje noge, kao što je oduvijek htjelo. Ali prije nego što smo se skinuli, ti si me umotavao u riječi, popravljao mi kapu na ulici jedne zime (ili je to bio šešir za proljeće-ljeto). Naši razgovori nikad neće biti dovršeni. Imao si sve: i til i šlif. Meko obložen izvana i iznutra, osjetljiv, oštar na rubovima. Dobar čovjek si bio, a zao.

Ako se tvoja ljutnja na mene s godinama nije pretvorila u mržnju ili, još gore, u ravnodušnost, pa čak i tada, možda bi ti prijalo znati: kad god sam radila svakodnevne, sasvim privatne stvari, brinula o tijelu, pazila da mi lice ostane glatko, a kosa sjajna, da zubi ostanu zdravi, a mišići napeti, kad god sam kušala nove stvari, u hrani, u ljubavi, putovala, čitala, slušala muziku, lagala sam sebi da skupljam ta iskustva za tebe, gradeći ono što se da graditi, pokušavajući sačuvati ono što propada. (Htjela sam postati netko tko će te zadiviti pri ponovnom susretu, ali mislim da ti se ne bi svidio rezultat.) Ti si bio prikriveni motiv, onaj zbog kojeg se ujutro ustaje iz kreveta, onaj iz prošlosti koji je ujedno netko iz budućnosti. Nešto kao nada, privlačna nagrada u dogledno vrijeme, ta mogućnost da se jednom opet dogodi nešto i ujedno strah od iste. Sve godine bio si više (ili manje) san koji je neophodno sanjati kao nedostižan, nego želja koja bi se trebala ostvariti. Nisam te čekala stojeći na kiši, nego po salonima, hotelima, restoranima, rivama, trgovima, bulevarima, alejama, parkovima, ponekad sama, uglavnom u društvu, zabavljena. Naučila sam živjeti bez nas, ali u temeljima mog tijela ostalo je pamćenje tebe kao podrhtavanje.

Puno izmicanja svemu, od toga se sastojao put, od izbjegavanja ičeg što bi me moglo zaustaviti: možeš pogriješiti i uvući krilca samo jednom, kad padneš, padaš do kraja, iako najčešće ni ne primijetiš, jer padaš beskrajno blago i sporo (kao da neće biti krvi). I sad sam ovdje. Opet čitam tvoja pisma i dovršavam sentimentalni životopis razmažene, pomalo histerične spisateljice ljubića i sapunica koja se ipak stigla baviti i računicom. A mogla sam pisati knjige u kojima sve izgleda proživljeno i stvarno, za razliku od života punog papirnatih likova. Možda sam mogla nastaviti pisati poeziju, koju si ti u ono vrijeme volio. Pa jesam li? Ne možeš biti samo dijelom u tome, to znamo. U ovom kutu svijeta takve mene ne bi bilo. Ti još imaš šanse da te naposljetku prije smrti nutkaju delikatesama i da ti na koljenima sjede starlete, možda i da ti ponude show na TV-u, ja bih, da sam izabrala identičan put, vjerojatno skončala kao luda baba Jaga u bijedi, hranjena na cjevčicu. Znao si da je to tako i zato si ti bio onaj koji je trebao doći k meni, a nisi, nikada. (I inače si lako napuštao ljude koje voliš, ali to nam je zajedničko.) Ti si ovladao svim vještinama zanata, postao vladar riječi i boja, tvoj talent je ostao na braniku važnih stvari, ali ja sam tebe voljela bolje.

I opet, uza sav trud oko izmicanja, nisam izbjegla svoju sudbinu, kao u onim društvenim igrama u kojima te svaki put, što god da dobiješ na kocki, nepogrešivo vodi do istog cilja. U međuvremenu, za utjehu, igrala sam po svome: s puno šestica i ponešto izgubljenih života, dovoljno uzbudljivo. Sad je vrijeme za izdah, da sve ovo što sam zadržavala pustim i otplutam niz struju (ovo je tako ugodno). Ti koji skupljaš uspomene prinesi te pucketave kosture vatrici sjećanja, a mene će ušuškati zaborav uz prvi snijeg na ekranu.

Samo jednu godinu, možda dvije, bili smo sretni, i taj se derivat epifanije pokazao trajnim, razmućen u ostatku vremena. Ovo je pouzdan dokaz da se radi o prekršaju iz viših sfera života, o božanskoj i božjoj pornografiji. To bi moglo objasniti zašto je od postanka do danas ljubav zabranjena. Još uvijek je zabranjena. Možeš li reći da nije kad iz te notorne činjenice izrastaju sve naše životne priče?

*ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek