***
Imaš trinaest godina. Djevojčica si i znaš da moraš biti pristojna. Paziti kako sjediš. Paziti kako govoriš. Biti lijepa. Postoje igre koje ti više nisu primjerene. Prostori kojima ne pripadaš. U tvom dvorištu svi dječaci su puno mlađi od tebe. Osim Imada. I on je mlađi, ali samo godinu dana. Prije dvije godine ste bili prijatelji. Sada više ne možete biti prijatelji jer on je dječak a ti si djevojčica. Možda se i ne radi o tome. Možda ti ne znaš biti Imadu prijatelj. Imad ima tužne oči, prljave farmerke, brata na putu za popravni dom, majku koja je negdje usput, na putanji do tog naselja u kojem su se smjestili u malom stanu na prvom spratu, izgubila vlastito ime pa je zovu Bosanka. Bosanka samo kad pada kiša ne sjedi na zidiću pred zgradom. Sve drugo vrijeme je tu. Raširenih nogu. Ispod suknje viri bijela podsuknja i debele uzdrhtale butine. Laktovima je oslonjena na koljena. Ogromne grudi prekrivaju njeno presavijeno tijelo.
Imad je dobar. Ima visoko dignuta ramena, ispunjena strahom. Ramena koja štite tijelo. Tijelo koje se uvijek lagano ljulja, s desna ulijevo, kao da od nečeg želi pobjeći. Ima dva mlađa brata i sestru. I brze tamne oči. Oči kojima uvijek želi nešto prikriti. Stid za koji mu niko nije rekao da ne treba biti njegov. Zbog te majke. Zbog tog stana u kojem ga gotovo nikad ne čeka skuhan ručak. Zbog svega što nema. Haris, njegov brat je drugačiji. Tijelo mu je brzo i uspravno. Ne pristaje na mjesto na koje je stavljen. Ljutnja mu je ljetni požar koji guta sve pred sobom. Obasjava sve stranputice što se prostiru pred njim, svjesnim svih izbora koji mu nikada neće biti ponuđeni.
Možda je Haris udario tvog brata. Ne sjećaš se najbolje. Možda je tako bilo. Tvog pet godina mlađeg brata zbog kojeg zaboravljaš da si djevojčica i da moraš biti fina. Rekla si, uzviknula punim glasom, punim plućima, da ga pusti. Ne sjećaš se sasvim dobro, ali sigurna si da si nešto i opsovala. Haris te gledao očima koje kažu da nikada neće ništa pustiti. Zaprijetila si mu, još ljuće, još vatrenije. Imad je počeo braniti svog mlađeg brata. Zaprijetila si i Imadu. Opijena osjećajem slobode, bijegom od pravila, magičnim prostorom u kojem možeš biti šta god poželiš. Jaka i divlja. Ne sjećaš se čija je ruka poletjela prva. Znaš da si udarala sa svim što imaš u sebi, s onom silinom koju ćeš poslije godinama gušiti da bi bila sve ono što ti ponavljaju da moraš biti. Ne znaš koliko je to trajalo. Te šake koje lete. To tijelo iznad bola koje prihvata sve udarce i od njih jača. U jednom trenutku postaješ svjesna da je sve stalo. Sve osim tebe. Šake su ti pune Imadove plave kose. Lice mu je obliveno krvlju. Sa zidića, Bosanka te gleda svojim praznim pogledom. On spušta glavu i odlazi. Tvoji roditelji s četvrtog sprata preneraženo ti izvikuju ime. Dozivaju te nazad u dobru djevojčicu od koje si pokušala pobjeći.
***
Nije se ranije dešavalo da nisu dovoljne riječi. Bivalo je lijenosti, depresije, očaja, potrebe da se nikome ne kaže ništa. Ali riječi su uvijek bile konac kojim se emocija prišiva za stvarnost. Sada ih nema. Sadašnjost je nepretočiva u realno iskustvo. Budućnost je smola, rasteže se od ove tačke, zauvijek određena njome. Kvržicom. Operacijom. Komadom sise odstranjenim s tijela. Oštrim skalpelom ga režu na odjelu patologije, i komadić po komadić stavljaju na staklo. Čija te to ruka tako bestidno, tako bezobzirno dodiruje? Možda upravo u tom trenutku ti komadi mesa prestaju biti ti. Samo su bezlični mikroskopski uzorak. Tek danima kasnije, u dijagnozi, kao zakasnio šamar za propust kojeg se i ne sjećaš, spojit će se s tobom. Kvržica dobiva svoje puno ime, identitet kojim će te možda i nadživjeti. Mama ti je rekla da poslije, sve dok si živa (da li oni zaista tako budno motre nad tobom?), čuvaju taj grumen tebe, tu kvržicu. U slučaju metastaze joj se vraćaju. Iz nje crpe potrebne zaključke, smjer terapije. Ona je identifikacijski broj tvoje bolesti.
Ne možeš da prestaneš misliti na taj komad mesa koji ti je ukraden. Taj dio koji živi udaljen od tebe i proriče ti sudbinu. Jučer ujutro, kada si išla na previjanje i izvlačenje limfe, prošla si kroz bolnički krug do male prizemne zgrade u koju je smješten odjel za patologiju. Stajala si pred vratima, na korak od njih, pod sitnom kišom bez kišobrana, i smijala se natpisu: Zabranjen ulazak. Najvažniji dio tebe je već unutra. Smijala si se sve dok nisi počela da plačeš. Okrenula si se, otišla kući i nastavila čekati. Ukupno četiri cijele sedmice. Dvadeset i osam punih dana i noći praznog hoda. Vremena koje ništa nije u stanju ispuniti.
Svi samo čekate. I ti. I majka. I djeca. Oni znaju. Sve im govoriš. Želiš da su spremni, iako ih svaki dan uvjeravaš da ćeš preživjeti. Rekla si im da ti smrt nije prihvatljiva. Vjeruju ti.
Noć je. Ležiš u krevetu i misliš na Friedu Kahlo. Zavidiš joj. Njoj nisu bile potrebne riječi. Ona je govorila tijelom. Zamišljaš kako na zid, dužinom cijelog stana, lijepiš ogromno platno i nanosiš boje. Imaš četku toliko veliku da je moraš držati s obje ruke. Umačeš je u kantu crvene boje i sporo vučeš debele linije. Plešeš. Niz ruke se slijeva boja. To nije krv. Krv je duboko unutra, u preplašenim venama. Platno prekriva neujednačeni sloj crvene. Željela bi na slici razdvojiti svoje tijelo, osvijestiti njegovu fragmentiranost, bol onoga što više nije tu. Kao Frieda. Ne mičeš se. Ležiš na krevetu, ruke su ti opuštene. Poželiš plakati. Zaridaš jako dva puta, pa prekriješ usta dlanom. Da ne čuju djeca. Da ne čuju djeca! Tijelo se preslikava na zid. Na prsima, s desne strane je rupa. Ožiljak je zmija. Vijuga od pazuha do bradavice. Odiže glavu. Smiju se zmijske oči. Otvoriš svoje. Nad tobom se otvara plafon i propušta nebo unutra. Znaš da ćeš preživjeti.
*ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek
Monika Herceg 
Leave a Reply