Lara Mitraković, iz zbirke Dva puta za jug

koji su čekali smrt

 
 
 
1.
 
 
rekla je: moja je nona svaku večer čekala srčani udar mirno sjedila ukrštenih ruku
dok je nono psovao na televizor voditelja, stanje u državi, crkvu gađao kuhinjskom krpom ekran
među nožnim prstima zapinjao joj je pijesak čekala je jer a šta će
potpuno spremna da nas sutra ne vidi
s frižiderom krcatim ručaka za mjesec dana ormarom punim odjeće
iz kojeg je uvijek vadila crnu navečer je odijevala cvijeće skidala najlon s kauča spremna
s krunicom koja je prestala svijetliti u mraku spremna
sa škurama namještenim tako da zraka sunca pada na njezin jastuk
spremna da sve stane kad meteorolog najavi olujno jugo
 
 
ostavili su ga tako na rivi uz brodove jutros ili možda sinoć
da ga nađe pekar na električnom vozilu žena koja priča samo sa svojim psom čovjek koji puši cigaretu i dok spava
vodič u muzeju odjeven u muzejsku odoru
starac koji vječno nosi plastičnu vrećicu punu ribe vlasnik kafića koji ga istovremeno otvara i zatvara čovjek koji spava danju a noću skuplja potpise
za predsjedničku kandidaturu devet sakatih mačaka
i onaj pas s kojim žena jedino priča da se posvađaju u zoru
i zaključe kako truplo treba ostati tamo starac će reći:
siguran sam da sam stajao pored njega dok je jučer ujutro kupovao kruh,
to je prijatelj rođaka matine žene u četvrtom koljenu prošlo je ljeto radio na kočarici
reći će čovjek ne vadeći cigaretu iz usta, ma to je mali od ante šta se odselio u ameriku reći će vlasnik kafića
 
dok će sunce zaroniti dokaze u more brišući s rive tragove dana
 
 
3.
 
 
u srednjoj školi lovio sam mačke penjao se po drveću
spajao drške metli
posuđivao ljestve od vatrogasaca učio mačji jezik šuljanje po mraku gledao filmove s bruceom leejem zapostavio obitelj prijatelje sebe čitao forume prijatelja životinja kupovao najskuplju mačju hranu sve sam ih davao njemu
sto kuna po komadu
dok sam noću sanjao daleka putovanja iz sna bi me prenulo mučno mjaukanje iz njegovog stana
 
 
još ponekad kupim mačju hranu stavim ju na prozor
gledam kako nestaje u nevidljivim tijelima
 
 
rekla je: pa vi ne znate da je tada državni praznik
za moj je rođendan najveća potrošnja vode na otoku svi izađu iz svojih stanova ostave slavine da teku dok se cijelo kopno ne spoji s morem
i odnese turiste daleko
gdje im neće smetati cvrčanje cvrčaka i što ne mogu do svake plaže autom otočani jedini ostaju nadgledaju poplavu s crkvenog zvonika
motaju debele cigarete smiju se
kako je dobro da su naplatili akontaciju
spremni na redukciju vode i renovaciju apartmana a crkvena zvona udaraju kao da je dan grada
baš kao da je državni praznik
 
 
kasnije će šime svojim špurtelom skupiti turiste u šarenu kuglu recikliranog otpada
 
 

*ilustracija by Ilustracija Tika-Valentina Marek

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s