Magdalena Blažević: Svetkovina

Dragi, dani su mi korotni. Jutro je započelo trulim jugom. Ulica je bila pusta, samo mokro lišće i plastične kese. Goli park se udavio u vodi. Prozori preko puta uspavani. Žutio se samo jedan na vrhu zgrade presječen zategnutim užetom za rublje. Ženska silueta crna, visoko podignutih ruku. Šiljaste antene proparale svod.
Soba je zagušena alkoholnim zadahom, na hladnom krevetu nema mojih otisaka.
On spava na leđima. Crnih poluotvorenih usta.
Čelo mi oštro pulsira.
Tableta je gorka, voda bljutava.
 
Noći su tihe svetkovine. Ti dolaziš uvijek u isti čas. Svečan kao ovaj sada. Zatvaram oči i kiša zabubnja. U kristalnim cvjetovima žmirka bakrena svjetlost. U naslonjaču si i silovito povlačiš dim. Na licu ti blagi grč. Plitki, nježni usjeci se prodube i potamne. Uvis ispuhuješ grozomorne sjene. Mišići ti se polako opuste i tek me tada pogledaš. Požuda je zbijena u svjetlucanju.
 
Svjetlo ubrzava moje korake. Na stolu prženice i šalice s mlijekom. Staklenka s marmeladom poluprazna. Prozori rastvoreni, zavjese lelujaju. Na dječjim prstima mirišu mrvice. Jutrima mu je tijelo sporo i nespretno. Oči mutne i krvave. Nešto vatre im se vrati kad mi zatepa. Bolesnice!
Vrata se zalupe. Sat zakuca, a posuđe zazvekeće. Stisak u grudima oslabi, a iz vodenog mlaza prsne toplo.
 
Osvrni se oko sebe i vidjet ćeš da ovdje nema ništa tvoje. U posudi pod ogledalom ključevi i kožni novčanik. U hodniku razvezane cipele. Uvijek na istom mjestu. U ormaru je nekoliko ispeglanih košulja. Mirišu na bijeli prašak.
Sve tvoje nosim sa sobom.
 
Pod tvojom rukom radio glasno zakrči. Namrštim se i pokrijem uši. Ti se nasmiješ i crni krug zavrtiš u zvučnom kaleidoskopu. Poteče tiha muzika, krhka kao bunilo. Svladava nam tijela. Kristalni stručak nad nama je razliveni kovitlac.
 
Danju se stvari ohole i gizdaju, a ja splašnjavam i gnjijem. Žica za pranje pod kožom je oštra. Kao mraz i drača. Razlistala nokte. Na stol u blagovaonici sam postavila buket vrtnog cvijeća. Od žutog do crvenog. Kupila sam ga danas na tržnici. Ženino lice bilo je sivo, prsti crveni.
Trajat će vam cijeli tjedan. Nećete požaliti.
Papir u ruci bio je šuštav. Bijela vrećica rastegnuta. U najlonu dva velika nara. Zdrava i zrela. Svježe meso. U drugoj se otimala dječja ruka. Na moj stisak je odgovorila brazgotinama, tankim kao žilet.
Usput sam kupila i novine. Prijeteći naslovi ostali rašireni po stolu.
 
Kako je samo bilo lijepo danas kad smo se sreli pored robne kuće. Srce mi je bilo sluđeno. Ustreptalo. Rukavi kaputa su nam se u jednom trenutku dodirnuli. Ne znam jesi li to primijetio.
Dijete je tako nervozno plakalo. Sjela sam na klupu i gledala za tobom. Na vjetru podignut ovratnik. Ruke u džepovima. Skrenuo si lijevo u Radničku. Stan ti je na broju 53, na trećem katu. Čekala sam da se vratiš, ali nisi. Opet ću sutra biti tamo.
Požurila sam kući. Dječje noge su me jedva stizale.
 
U haustoru se miješao miris zaprške sa strujom hladnog i ustajalog zraka iz podruma. Tamo se nikad ne spuštam, ali s vrha stubišta gledam u izlomljenu ogradu kao u zavodljivi riječni vrtlog. Treba se samo dovoljno nagnuti. Vrat bi mi sigurno kvrcnuo, cipele spale. Ležala bih dolje zatvorenih očiju. Rasute kose. Vrata od stanova bi zaškripala, žene vrištale. A šta bi ti tada rekao?
U sandučiću ništa od tebe. Samo duguljaste koverte s računima.
 
U popodnevni sumrak na parkiralištu ispred zgrade poznati zvuk. Motor automobila utihne, vrata se zalupe. U loncima vrije. Rezanci se prekuhali. Poklopci užareni. Na stolu ljeskaju žlice. U dimu se čestice masti lijepe za zidove. S prozora vidim njegov crni kaput i bjeličastu izmaglicu kako se s parkirališta podiže prema meni. Tanušna kao dim tvoje cigarete.
Poljupci su mu slinavi. Stružem ih rukavom. Dijete podiže visoko u zrak. Glasno viče. Na licu grč užasa.
Do noći je još dugo.
 
Čaše na stolu pored nas prazne. Kuckanje po limenoj prozorskoj dasci slabi. Liježemo i navlačimo pokrivač preko glave. Osjećaš li tamu?
Dah ti je slatkast, a koža satkana svilenim koncem.
Tvoji me prsti pronađu.
 
S mrakom mi se koraci utišavaju. Glas mi je uspavanka. Ostajem ležati u dječjoj sobi, u mraku. Ne trebam čekati dugo da se začuje njegovo hrapavo disanje. Razderano kao dronjak.
Koraci su mi lagani.
Sjednem pred ogledalom i dugo se češljam. U odrazu iza mene njegovo odijelo prebačeno preko stolice. Mlohavih udova. Ne usuđujem ga se pomaknuti.
 
Ispraćam te u praskozorje. Suze sam progutala. Idi, ne smiješ biti tu u žaloban čas.
Ako se danas sretnemo možda ćemo porazgovarati. Pitala bih te jesi li išta sanjao. Držao bi ruku na mom ramenu dok bi govorio. Oči bi ti bile mjedene.
Ako te ne bude, pozdravit ću smiraj i strpljivo sačekati noć.
 
 
 
 
 
*Foto: Marijana Baškarad

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s