NOĆ U LONCU GRAHA
Kao da vlastitim rukama podižem noć sa zemlje.
I ona teška nazad pljusne u lonac graha, pritom umre djevojka.
Smrt se zagorila u dnu: kosti, lupina, haljine.
RAZGOVOR DJEVOJAKA
Kako ih možeš ostaviti da se suše na vjetru!
Mora uzavreti zrak, ući
u zračnu trubu i
odsvirati podne.
Ali one su već osušile jug na jeziku.
Recimo da doje: dojke su im
prašnjave ali
lijepe.
Sutradan već imaju po tri slijepe subote, čavle
zabijene u kožu
ali ne krvare,
jer pijenjem mlijeka iz šumske životinje
nestaje im tijelo.
Oh koliko mijena,
prepun mi je jastuk mjeseca! Tišine
dosta! da je više zujanja
tijela, pazuha, razumijevanja…odlaze
svatovi, ubrana cvijeća, zaustavljenih
satova
NISKE STRASTI
Dovoljno je pogledati kroz prozor: biljke, prašnjavi ljudi, trbusi oblaka, da shvatimo
koliko je svijet ružan. Možda je još ružniji, ali to mi tek predstoji saznati. Negdje
ispod korice četvrtka zjape mrtve ljubavi, ugušene strasti ružnih, debelih žena,
omlitavjeli jezici straćara, i tako dalje. Nema boga da im ispere bljutava lica. Trunu
zubi i mrvice tih beskrajno nesretnih ljudi truse se pod četvrtkovu pregaču. Lomim
jezik. Uzimam nož za rezanje mesa. Otrgnem jedan pa drugi prst. Uđem spokojan
i ispunjen dobrim duhom u tunel-netom prije vlaka. Buljim u močvaru s mosta,
močvara je golemo oko vještice ili užegla krezuba usta Morgane. Ljepota vene. Laž
koja me štiti od mrzovoljne rijeke rugoba fin je topao čaj.
*ilustracija: Ilustracija Tika-Valentina Marek
Monika Herceg 
Leave a Reply