Pupčana vrpca
Ujutro ćemo kopati izlaz
Prije no što se pješčanik razlegne;
Nećemo nikome otvoriti
Lopaticom ćemo prekriti sjećanje
Na miris omekšivača
U bijeloj boji čarapa i potkošulje,
Sve susrete koljena
S nogostupom na putu
Prema odjelu za odrasle
Komarce ćemo hvatati
Zajedno s obzorom,
Igrati skrivača
Sa suhim jezicima drveća
Kakao će se slijevati
Niz naše škripave tajne
Pažljivo zakopane
U zelene mrlje na dlanovima
I tvoje desno uho
Prekriveni zemljom
I drvenim modricama
Viknut ćemo prema balkonima:
Još samo pet minuta!
Vrijeme se spotaklo
I ne želimo mu pružiti ruku
Večerom ćemo nahraniti muhe
I spremiti ostatke za sutra,
Izvaditi klimavi zub koncem
Prije spavanja
Uskoro
Moramo skinuti krila
Sačinjena od dječjeg kalodonta
I pupčane vrpce;
Vratiti ih u ormar ili baciti na pranje
Postaju premalena
Vrijeme je prohodalo
I preraslo letenje.
Nosiš tone na sebi
Nikad ne zaključavaš vrata
Na Bartola Kašića 1,
U šuplje zidove svakodnevno
Pohranjuješ vrućinu
Kuhanja i ljetnih poslijepodneva
Stopala i listovi prošarani su ti
Modrim akvarelom,
Pridržavaš se za
Štednjak, lonce i izgubljene plastične poklopce
Umjesto invalidskih kolica,
Guraš kosilicu oko stare kuće u Brodarcima;
Ne daš divovima prošlosti
Da progutaju paučinu
I ušutkaju škripanje drvenih daski
Žvačem salatu;
Krastavci me gledaju
Tvojim poniženim hodom,
Mladi luk bježi od pregrizenoga jezika
Izbjegavam pogled raspela,
Molitvenik držiš tik ispod jezika;
Klica strahopoštovanja
Sporo izlazi na površinu
Kuhaš ručak za osamnaest,
Iako nas je sada osam,
Za svaki slučaj pitaš triput:
Jel oćeš kruha?
Čim okreneš ključ u bravi,
Pažljivo uspavaš
Neumornu napu i zidove;
Sjedaš na stolac
Nestabilan od prolaznosti vremena
Budi se Njegov glas
Skriven u jastučnici;
Tiho pjevuši stihove
Od večeri
Prije no što se pretvorio u zvijezde
Grabi ti lišće
I dalje prisutan
U staračkim pjegama
I spuštanju prema rahloj zemlji
Sklapaš dlanove,
Sjeckaš molitvu tupim noževima;
Ispričavaš se za buku
Čujem te kako razgovaraš
S tepisima
Gaseći svjetlo u kuhinji:
Ne mogu pobjeći iz ove kože.
Ne mogu.
Monika Herceg 
Leave a Reply