Lucija Butković, iz Vučjeg sata

VUČJI SAT

Imam noćni strah
da će se svijet oljuštiti
da ćemo se probuditi i zvati jutrom
ono za što više neće biti imena
da će kroz sjene proključati krv
i posjeći grla skalpel ekrana
 
Dostojevski je sanjao vukove
na tihim poljskim stazama
ali vukova ovdje nema
prognali smo zvijeri na ulaze grada
da ubiju svakog nepoznatog stvora
 
u vučji sat
voda se diže u bakrenim cijevima
centralnog grijanja
jer smo je od boga donijeli u ovaj rizom
prvo nije bila riječ nego užaren mlaz
 
kroz prsa mi tutnji aritmija kao vojska koja se udaljava

ŠAHOVSKA

U kapuljači signal noći
šahovskom pločom pulsira grad
a na izlazima grada svjetlo se lovi
u niše neonskih reklama
bande šaketaju pustoš, po svemiru
tuku ratovi staroga kova
rijeka iz crte dignuta u nož
takva je noćas hidraulika grada:
slabija tijela izručuju se vodi
uzimam zalet i krećem u L
lakoćom skakača
A3-B5

 

PPTSP

Uveden je postposttraumatski sindrom
paleži u zemlju usisani kao plin
vrijeme je opet prazan pojam, a prije je bilo
samo u kadi: izvlačiš nokte urasle u meso
nadlijećeš se kao dron
prije su mora držala azil ili je sustav držao riječ:
vježbaj brzinu, blokiraj udar, zatrpaj prilaz
zečjom branom
sada iz fosforescentne sljepoće jutra
s kauča sporo razvučenog u dan
promatraš mjesto, teren odavno oguljen i sam
ekrane navijene u živčani šum
od riječi do riječi istu ponavljanu vijest
o stoljeću palom kao bog
akvarijem pluta Njegov
krvavi alibi

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s