mi smo kuća i začepilo se
u zidu je izvan dosega je
voda dotječe ne otječe
ni sajla ni vakuum ni kiselina
škrguću alarmi za poplavu
pa sve niz naše oči daj kućo
opusti se diši duboko
iz trbuha više se kreći raskreči
tiskaj da se oslobode čakre
vadičepom otvorit ćemo te
dragocjenu butelju daj kućo
ili pozvati majstore da ruknu
najžešći zračni mlaz da izleti sav
začahureni slijepljeni skoreni
trulež da izvjetri smrad
uske su to cijevi pa lako cvile
previše je tu za gatanje mrvica
zagorene masnoće taloga kave
daj kućo poduzmi nam nešto
dok sjedimo od mozganja
zjenice nam šeću lijevo-desno
a hipokampus pluta u ljubavi
Monika Herceg 
Leave a Reply