Vani počinje prvo poluvrijeme ljeta i svi urlaju
Meni su se zacrvenjeli gležnjevi, tebi obrazi
Mrtvi psi i djeca plaču u zaključanim automobilima
Dok vreli vjetar lijepi sinuse kao salvete, reci mi
Kako ćeš ti uopće kući i gdje je to točno?
Mogla bih te prevesti biciklom
Ako je blizu Šamijine Poljske ili bliže,
Možemo usput stati na četiri ili osam godišnjih doba,
Saditi ciklu, žaliti ju zbog korijena i nedoličnosti boje,
Pa ju pojesti, punih ti usta pojasniti
Kako sam počela zaboravljati onog ljeta
Kada sam zamrznula sve hobotnice iz Lucijinih pjesama,
Naprtila ih u zvizdan na leđa:
Šapnule su nešto o mesu i mirisu
I na prvom mi zavoju razbile glavu
Otad je u mojoj lubanji samo mokar pijesak,
Teški zimski kaputi, ljudi koji su ih tamo ostavili
I sve tvoje tajne, drske školjke,
Plaze jezik suncu.
Voda se diže
Ove ću godine sasvim izvjesno propustiti jesenji ritualni suicid
Malih crvenih buba na prozorskoj dasci, ali nije šteta:
Da je bilo nešto što se o tome trebalo dokučiti već bih to i učinila,
Pa mirno pakiram samo znojnu odjeću, svoju sol,
Ja sam rudnik i rudar u njemu, ja sam odgojena austrougarski,
Moj dida i ja pristojno smo držali vrata lopovima,
Ja imam novu osobnu iskaznicu i istu frizuru već deset godina,
Ja odlazim, ponavljam iznova i iznova, već je svima dosta, ja sam hrabra,
Ponavljam, ne bojim se ni dubina ni visina ni tučnjava ni kukaca,
Jedino me strah da će moj novi stan imati televizor i da ću jednu večer
Prepoznati par nogu, par ulica i jednu lipu
I dubok glas reći će: Voda se diže
Voda se diže kao one godine kada je u drugom gradu
Dida držao moju tek rođenu majku,
U trećem gradu slijeva na karti mojih mokrih leđa
Dok je ovaj budući grad mirno spavao na stranom jeziku,
Kako to samo daleki znaju:
Život se komplicira, voda se diže,
Ne boj se, gutaj, nije slana,
Ne još.
Maledetta
Kolovoz se naginje nad gradić,
Iz kupaćih mu gaćica proviruje cesta, bijela i prašnjava,
Taman da zajašeš bicikl i raspustiš kosu
Vlastiti će te mišići čuvati daljine kao brižni roditelji
Isto tako bolni i vretenasti.
Na terasi kafića nema nikoga
Mogu jasno čuti kako utapaš svoju sjenu
Plodovi nara pokazuju mliječne zube,
Pod pogledom krcka tkanina pučine,
Tvoje umorne sandale se okreću na bok
Ni kad se potpuno istegneš ne možeš mi dotaći dno
Kažeš: okreni se
A ja još isprobavam izraze lica
I baš ni jedan ne odgovara prigodi.
Monika Herceg 
Leave a Reply