Lidija Deduš

napustio me glas.

glas s kojim sam živjela punih četrdeset godina napustio me jednog
jutra dok sam se kao dum dum metak rasprskavala po zidovima sobe.
četrdeset godina usmjeravao je moju sumanutost, upirao prstom u
sve očigledno. četrdeset godina smo se zajedno okretali oko sunca,
učili logaritamske jednadžbe i kutove na sferi. zajedno smo putovali
kroz vrijeme; gledao je kako moja budućnost postaje moja prošlost.
budio me iz sna, ispravljao mi kičmu. a onda jednog jutra – bang!
zazivam boga i molim ga da mi vrati moj unutarnji kompas. bez njega
se osjećam kao stranica ormara osuđena na doživotno gledanje u zid.
pogled kroz prozor otvoren u noć nalik je gledanju u otvoreni grob.

 

naročito ludilo.

živim u neprekidnom strahu da ću jednoga dana ugledati sebe
kako sjedim na klupi ispred zgrade i promatram ljude. nema
ničega lošeg u promatranju ljudi, ili ptica, ako to ne činim dok
među njih puštam malog crvenog miša na navijanje ili zubima
otkidam komad svinjskog buta. vidim se kako sjedim mirno, s
rukama na krilu, sve dok me neka sila ne natjera da zagrizem
klupu. ako je kišni dan, valjam se u blatu. bože, ispunjavaš me
neopisivom srećom. ja sam pas i režim na mačke. liježem na
klupu, pokrivam lice novinama. želim nekome objasniti svoje
stanje, ali nailazim na podsmijeh. žene sklanjaju djecu. djeca
me žele dotaknuti. ja sam poslanik krista iskupitelja, proričem
njegov dolazak. mogu biti i mačka i bacati se za svojim mišem
ili samo čučati pokraj grma. živim u neprekidnom strahu od
mraka koji će sigurno doći. do tog trenutka, pretvaram se u
padeže. moj život je pristojna platforma s redovnim odlascima
na posao, uljudnim pozdravljanjem u liftu. sporo kapanje u
tišini i čekanje na sudnji dan, na moj privatni big bang.

 

muhe.

što god sam radila, gdje god sam bila, uvijek su bile muhe. kad sam
htjela riječi, rojile su se umjesto riječi. kad sam htjela tišinu, zujale
su jednoglasno, bacale mi glavu u ruke, trljale stražnjim nožicama,
mlatile krilcima. muhe, muhe odasvud, sa svih strana svijeta. u pet
poslijepodne ili u tri ujutro, svojim tustim, crnim tijelima naliježu na
moje misli. odakle dolaze, iz koje svijesti? uđu mi u vidno polje pa u
slobodnom padu kliznu na dno oka. uvuku se u očnu duplju kao u
kutiju rolete i tu čekaju prolazak zime. neću muhe, otjeraj ih, kažem
nekome u sebi. ničemu me nisu naučile, ništa mi nisu dale osim ovog
neproduktivnog, smiješnog ludila, koje me tjera da tresem glavom, da
tresem, da tresem, da tresem, sve dok u njoj konačno nešto ne pukne.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s