Iz zbirke Melankolija igra badminton (Šima Majić)

 

Čovjek na Marsu

 
 
izbija deveta simfonija iz poda
kao iz pora mikroholokausta
svaki put kad te poželim vidjeti
oblačim mokru odjeću.
 
ni Sunce ne bijaše u zenitu
kad se odlučih spustiti u bazen izabranih
da bih improvizirala kino
svakodnevnih emocija.
sve je fotografirana snimka
na snimljenoj fotografiji.
mi smo dijeljenje koje se grli.
vole nas prespore stvari.
 
zgrčenoj u mjehuru zraka
kao u vremenskoj kapsuli,
ima li išta dosadnije
nego misliti da je naša priča neobična?
osim damski poštivati
zonu diskrecije među molekulama
zagušljivih šutnja.
ne da nam se više voljeti cijeli svijet.
 
 
postoji li išta intimnije
od dodira kože s lišćem
u oronulom bazenu.
taj kontakt je mogao
biti humus za nečije srce.
kao crvena slova
kojima ti neću više pisati
o banalnostima
svojih nedjelja
u strahu da ću te podsjećati
na intervjue astronauta
koji jednosmjerno napuštaju Zemlju.
 
 

 

Svi misle da su Lilit

 
 
 
nisi više potkožno moje.
toliko sam te smiješno prazna
da nema u meni ničega
za presvući u odijelo astronauta.
svi misle da su Lilit
i svi imaju nekoga koga nemaju.
 
 
jesu li večernji prozori
prizori promatrajućih ili promatranih?
planktoni, neznanje smo takvog čina,
melankolija koja bi trebalo
biti manje da bi smo bili više u pravu
pa još i više pisali poeziju,
ako baš hoćeš da bezbolno shvate.
 
 
ne shvatiti nikad nije bilo ukusnije,
a biti gladan nikad logičnije. nikad nepomirljiviji
želudac nije bio u modi. blagoglagoljiv si, nastavi niz…
sastavi me gdje uporno nedostajem,
zaljubi mi ludilom filozofiju i medicinu.
nisi više, potkožno moje, višeglasje
na jeziku riba. ne oprosti mi ljepotu,
nikada više,
ako baš moram…
 
 

 
 
 

Netko se rasplakao u državi Danskoj

 
 
puna sam pitomih plodova,
ali i pitomi plodovi su puni gorčine
kao što je svijet pun napuštenih kada
i kao što se volim ogledavati
zbog onih koji nikada nisu vidjeli svoje lice.
 
kako ugušiti večernje informacije
kuhinjskim tkaninama
i ne čuti kada se netko
rasplače u državi danskoj
kad je zapis o preosjetljivosti svih stvari
tvoja oblakonosna šutnja?
 
vijesti su jednake kad ih slušam
i kad ih ne slušam
pa nastojim
da ih niti ne slušam niti slušam
u ovom hotelu s imenom europe.
ipak, neki ljudi su veoma ljubazni,
ne upadaju mi u ptice.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s