SOBARICA KOJA JE DIPLOMIRAL NA THOMASU HOBBESU:
Cijelo sam jutro tražila svoje mjesto,
a sad, kad je podne sjelo na čelo kao znojna guzica
i kupači očajno traže zrak kod letećih prodavača,
dolaze dvojica i dvije s dvoje plus dvoje djece
pa ručnicima nalik na plahte što nas čekaju
prijete uzeti to malo odmaka koji sam izborila
Kvadrat zraka koji mi po plažnom pravu pripada
upumpavaju u madrace, kolutove, jastuke,
u ramena, ruke, sise ispod američke zastave,
u šije što se šire, butine i gospu na bicepsu
koja otiče kao stara alkoholičarka
željna još i još opojnog obožavanja
Preplanule i sjajne moja ih koža izražava
kao bijela podloga tekst:
zamjenjiva sam a ipak nužna
da bi riječi dobile na važnosti
Sunce sunce, ošteti me
ŽENA KOJA LETI PRVI PUT:
Temperatura tijela bila mi je preniska,
promatrala sam kako se koža mrvi i pada,
pod snijegom su nestajali sagovi
Oštrice mojih knjiga, moji lonci i poklopci,
sve složno da me prešuti
Ipak sam nezaštićenim mišićima
prokrčila put do najbližeg aviona,
sjela, pojela papreni keks, i rekla:
major tom, major tom, jesi li još uvijek gore?
Tada sam
osjetila da se sjećanja opasno ubrzavaju,
i baš kad se činilo da će puknuti o zid,
odlijepila su se, izgubila težinu
U zraku, čekala sam da kola opet dotaknu tlo,
kao što vrana čeka da gume auta
zgnječe koru oraha i otkriju
njen netaknuti goli mozak
MEDUZA-DJEVOJKA:
Kad sam se jučer kao svaki dan
poslije tuširanja ogrnula zidom
osjetila sam grubost sjevera koji dolazi
Odjenula sam brzo hlače, bluzu i kaput,
uzalud je pamuk lagao koži da joj oprašta,
niz ulicu sjever me gurnuo,
i vidjela sam kako ljudi navlače kapuljače
pod kojima im se lica od sjevera bijele
kao kamenja nama namijenjena
Imam mnogo sputane kose,
sve te osobe u meni žele dotaknuti dno,
a sad, sjever dolazi i izvlači pramenove na sunce
i oni se pune životom i šire mi glavu
Moram izdržati, ne smijem sjesti na pločnik:
nebo će postati naklonjeno
kao vreća puna odrezanih vojničkih dlanova,
satima će potom padati po meni,
tapšati potiljak, ramena i leđa,
ulicu, kuće, aute i gradove,
sve čemu je namijenjen poraz
KUHAR KOJI JE PREŠAO:
Jedne večeri
gledao sam kolač s kremom od bjelanjaka,
ugledao božić koji pilići nisu dočekali
Kakav je to osjećaj, pomislio sam,
ne roditi se?
(Svi smo hrana, svi smo hrana…)
Kad su pomoćnici otišli,
sklonio sam od sebe noževe,
cijelu noć po kuhinji tražio životinjske jezike
da bi svaki oštrom košticom
pribio o zid
I zašto je sad ova djevojka u autobusu,
prije no što će si koncem zašiti usta,
tik pred granicu,
morala reći:
volim jesti konje
(Svi smo, u svojoj biti, hrana…)
Ne misliti, mislim, na konjska usta,
toplu slinu koja
kapa s jezika,
misliti: nepokolebljiva je konjska brzina,
i autobus uvijek može biti brži
Reći ću vozaču da na ovom mjestu
nipošto ne smije stati,
neka juri, nitko neće vikati,
pedeset ljudi ima zašivena usta
Važno je ne pustiti ni glasa,
makar zgazili carinike i pse,
stabla što hladno odbijaju ime,
u tišini doći u munchen
ili u raj
