Izbor iz Mehanike peluda (Martina Vidaić)

SOBARICA KOJA JE DIPLOMIRAL NA THOMASU HOBBESU:


Cijelo sam jutro tražila svoje mjesto,

a sad, kad je podne sjelo na čelo kao znojna guzica

i kupači očajno traže zrak kod letećih prodavača,

dolaze dvojica i dvije s dvoje plus dvoje djece

pa ručnicima nalik na plahte što nas čekaju

prijete uzeti to malo odmaka koji sam izborila


Kvadrat zraka koji mi po plažnom pravu pripada

upumpavaju u madrace, kolutove, jastuke,

u ramena, ruke, sise ispod američke zastave,

u šije što se šire, butine i gospu na bicepsu

koja otiče kao stara alkoholičarka

željna još i još opojnog obožavanja


Preplanule i sjajne moja ih koža izražava

kao bijela podloga tekst:

zamjenjiva sam a ipak nužna

da bi riječi dobile na važnosti

Sunce sunce, ošteti me



ŽENA KOJA LETI PRVI PUT:


Temperatura tijela bila mi je preniska,


promatrala sam kako se koža mrvi i pada,

pod snijegom su nestajali sagovi


Oštrice mojih knjiga, moji lonci i poklopci,

sve složno da me prešuti


Ipak sam nezaštićenim mišićima

prokrčila put do najbližeg aviona,


sjela, pojela papreni keks, i rekla:

major tom, major tom, jesi li još uvijek gore?


Tada sam

osjetila da se sjećanja opasno ubrzavaju,

i baš kad se činilo da će puknuti o zid,


odlijepila su se, izgubila težinu


U zraku, čekala sam da kola opet dotaknu tlo,

kao što vrana čeka da gume auta


zgnječe koru oraha i otkriju

njen netaknuti goli mozak



MEDUZA-DJEVOJKA:

Kad sam se jučer kao svaki dan

poslije tuširanja ogrnula zidom


osjetila sam grubost sjevera koji dolazi


Odjenula sam brzo hlače, bluzu i kaput,

uzalud je pamuk lagao koži da joj oprašta,


niz ulicu sjever me gurnuo,

i vidjela sam kako ljudi navlače kapuljače


pod kojima im se lica od sjevera bijele

kao kamenja nama namijenjena


Imam mnogo sputane kose,

sve te osobe u meni žele dotaknuti dno,


a sad, sjever dolazi i izvlači pramenove na sunce

i oni se pune životom i šire mi glavu


Moram izdržati, ne smijem sjesti na pločnik:

nebo će postati naklonjeno

kao vreća puna odrezanih vojničkih dlanova,


satima će potom padati po meni,

tapšati potiljak, ramena i leđa,


ulicu, kuće, aute i gradove,

sve čemu je namijenjen poraz



KUHAR KOJI JE PREŠAO:


Jedne večeri

gledao sam kolač s kremom od bjelanjaka,

ugledao božić koji pilići nisu dočekali

Kakav je to osjećaj, pomislio sam,

ne roditi se?


(Svi smo hrana, svi smo hrana…)


Kad su pomoćnici otišli,

sklonio sam od sebe noževe,

cijelu noć po kuhinji tražio životinjske jezike

da bi svaki oštrom košticom

pribio o zid


I zašto je sad ova djevojka u autobusu,

prije no što će si koncem zašiti usta,

tik pred granicu,

morala reći:

volim jesti konje


(Svi smo, u svojoj biti, hrana…)


Ne misliti, mislim, na konjska usta,

toplu slinu koja

kapa s jezika,

misliti: nepokolebljiva je konjska brzina,

i autobus uvijek može biti brži

Reći ću vozaču da na ovom mjestu

nipošto ne smije stati,


neka juri, nitko neće vikati,

pedeset ljudi ima zašivena usta

Važno je ne pustiti ni glasa,

makar zgazili carinike i pse,

stabla što hladno odbijaju ime,

u tišini doći u munchen

ili u raj

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s