Ana Brnardić

Mahler

Slušaj, slušaj, rekao je. Da bi čula, moraš tijelo umotati

u listove gorkog bilja. Tako ćeš ispariti do uha,

i u čaške ću ti uliti malo crnog Mahlera. Govorio je nebuloze

u drhtavo kofeinsko jutro, u malograđanskom stanu u predgrađu,

od rozih kauča i fotelja, staklenog stolića i vitrine,

nujnih hrptova knjiga, tople ružine vodice u kupaonskom ormariću.

Vijorila sam stanom omotana gorkim listovima, obilazila

oglodane kosti prošlih ljubavi, svaki dan u podne zaključavala

sobe Modrobradog. Roditelji su obložili stan zlatom i pamučnim orhidejama

i utekli mahnitom sinu. Napušten, modrjeo je u hladnim travama na rubu grada,

a zatim stopalima teškim od neprobavljenog djetinjstva

gol zagazio u vodu, u razuzdani ocean, ususret Americi.

Zašto je takvu raskoš muzike u sebi tiještio kamenom za kiseljenje,

zašto je u sebi umjesto divlje površine oceana njegovao šutljivu

crnu kutiju? Ne znam, kaže plaha kokoš mojim glasom.

Pernata i blijeda, bez kljuna, stopalima od vate hodala sam sobama stana

i tražila izlaz iz te gorke muzičke škole.

Slušaj, rekao je iza oceana, i u telefonsku žlicu ukapao široku noćnu

pustinju stanovite simfonije. Ona je modra, i možda ti se posreći,

rekao je. Izlaz je s one strane.

Enigma

Jasno mi je da je ovaj glazbenik nastao od drvenih rašlji

u zimskoj Odessi.

I zatim da, kad je trebalo koraknuti naprijed, u vodu, nikad više

nije bio cijel.

Ostale su drvene mrzle rašlje.

Nije kriv. Nije kriva majka koja se previše uživjela

u vlastiti život i zaboravila razvezati rubac. Nije kriv otac iz Beča

koji je zelene tipke odlijepio s čela i prsa

i na njihovo klavirsko mjesto nije imao što staviti.

Ni oblutci nisu pomogli ni mlaka plavet snijega, da dozrije mladić

kojemu su svi zahvaljivali onda, i iza smrti.

Ljubljeni prsti, koji odvajaju čistu zimu od povijesti.

Srušen je zvonik, drugi, trideset treći, ali ipak

dostaje ih za vođin pogreb.

Mladić ih je vratio načas na mjesto, da bi te zime Moskva

ronila u kitu, plava, crvena.

Jutro poslije došle su devedesete i on je još živ,

pleten, od sive staračke vune.

Sjedi za stolom na koji postavljam, da prekinem šutnju drveta,

olovku i papir, možda se prsti pomaknu,

možda drvo.

Slučajno drvo

Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri.

Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen

čijih pet prstiju viri iz zemlje, za njena mala stopala.

Moje oči su razmještene po listovima, na vjetru podrhtavaju

i okreću se za svojom kćeri.

Kćeri su užareni planeti i tek što se cvijeće ujutro pridigne s postelje,

ti planeti već gore među laticama.

Drveće ne poznaje način na koji te kćeri vole i prisvajaju.

Samo slijede listovima okrugle vatre koje se spuštaju niz stabljike,

trče niz obronke do mrzlog potoka, u roju sitnih dlanova.

I moja majka je slučajno drvo.

Ujutro ustanem, skuham kavu, i sa šalicom hodam

po njenom korijenju u kojoj su se ohladili vlakovi,

zarasle misli i naježio se par vlati.

Stopalima sviram po hladnim tipkama

i znam da je to jedna obična, blaga sreća.

Čelistica

Priča počinje uvijek iznova: o prstima.

Obično je to ljudsko raslinje, što se povija, baca na sve strane,

šibe, grančice, izdanci, polipi,

ali ne na vjetru, već uslijed solarnih oluja, uslijed rumenih ispada

i podzemnih vulkana koje nježno tapšemo

na svom trbuhu pod mahovinom.

Priča počinje od prstiju. Ovoga puta prsti su se ušetali u moj tamni stan.

Odmetnuti, kultivirani, gospodari, nježno su pokucali na ekran

stare TV-kutije koja je bljeskala u mojim zjenicama

tog grmljavinskog popodneva

i zarili mi se u grlo i u trbuh, prsti čelistice N., koja je upravo

kupila dvija avionske karte, za sebe i svoje čelo,

za dva tamna i nasmijana čela kojima upravljaju

odmetnuti prsti. Ne znam je li to bila Dvořakova ili Elgarova srceparateljna

rečenica, ali je bila rumeno našiljena i prsti su gađali

u mahovinste trbuhe, zalud opna ekrana, zalud katodna cijev,

i svi posrednici koji čuvaju vulkane u miru,

ovi su tamnoputi, gromki prsti nišanili i unijeli plimni nemir u oskudni svijet.

Stan potamnio od oblaka i gorkaste adolescencije, studentski stan

djevojke A., preplavjele su iskre i planktoni a prsti su plamtjeli,

u potrebi da se odmetnu, da pođu za novim gospodarom.

Daleko, izvan ove plime, mudri je televizor spokojno počivao

u položaju kocke. Mirna kao bukva, čelistica N. polijetala je za Pariz.

Pokraj nje se hladio drveni život, a prsti su

mirno disali.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s